Heartbreak [Croatian version]

Jesen u kojoj si pao

Lucifer je šokirano pogledao svog sina.
Osjećao je kako mu srce pada u trbuh.
Bilo je toliko toga što mu je želio reći, ali nije mogao.

Osjećao je ponos.
Čisti jebeni ponos.

Jednom je zapravo pokazao neke osjećaje i uspio je spriječiti da se emocije previše pokažu.
Sve vrijeme koje bi proveo podučavajući ga nije propustilo podsjetiti ga na točan trenutak.
Onaj osjećaj ponosa koji je imao kad god je Damien uspješno izvršavao svaku njegovu zapovijed bez prigovaranja.
On nema energije da se ljuti na bilo koga,pa je umjesto toga pustio svoj bijes da tinja u sebi.
Ali čak i nakon što je znao da je potpuno slomljen,uspio je ostati pribran.
Ovo je jedna stvar koje će pamtiti od danas.

"Na tvojoj sam strani."
Lucifer je rekao,sretno.
"Dobro.
Jer ja ne tražim,želim da mi pomogneš.
Sad me ispričajte,trebam malo odmora.
Sutra planiram posjetiti Zozoa..." "Trebaš li pratnju?"
Lucifer je zastao.
"Budući da još nisi dovoljno jak za takav zadatak,naravno,kasnije bi mogao biti...
Možda će ti trebati dodatni set ruku." On je objasnio.

"U redu dobro.
Ali kunem se da je to zato što bi me lako mogli svladati."
"Sve dok sam sretna sa svojim sinom, onda je to u redu sa mnom."
Lucifer se nasmiješio.
"Vidjet ćemo."
Damien je otišao.

Kad je stigao kući,zaputio se na kat u svoju spavaću sobu.
Skinuo se i presvukao u pidžamu.
On je legao.
Uopće mu se ne spava.
Zurio je u strop neko vrijeme prije nego što je dopustio da mu misli ponovno odlutaju.

Misli su mu se vratile na prošlotjedne događaje.
Vid mu se vratio u san koji je sanjao, onaj koji ga je progonio sada,cijeli dan...
'Ubio ju je...'
Bilo je sve čega se mogao sjetiti.

"Vidio sam ga oblivenog njenom krvlju...'
"Trebao sam mu pomoći da to kontrolira."
'Žao mi je..'
"Opet sam razočarao nekoga..." Zatvorio je oči i zaspao.
Sanjao je Michelle.
Lice joj se ispunilo strahom i tugom. Bila je u bijeloj haljini natopljenoj krvlju.
Kosa joj je bila neuredna,a ruke vezane za stolicu ispred prozora.

Ona je vrištala.
Ona je plakala.
Čuo je zvukove sirena kako se približavaju njezinoj kući.
Pokušao je potrčati prema njoj,ali koliko god se brzo kretao,stopala bi se pomaknula unatrag.
Tada se scena promijenila.
Umjesto da je Michelle bila vezana,to je bio leš njegove sestre.
Krvavo lice njegove sestre gleda u njega u mrtvačkom stanju.
Pored nje je bilo leš bebe.
Nije mogao dalje gledati.
Istrčao je iz sobe.
I to je bilo to.
To je bio kraj noćne more.
Jebeno je mrzio sve to.

Mrzio je svoju sestru,svog oca...
Od činjenice da je nastavio sanjati te snove pozlilo mu je.
Mrzi činjenicu da to ne može zaustaviti.
Mrzi što ne može pobjeći od stvarnosti.
Jer njemu se svašta događa.
˙ǝlsᴉɯ ɐp ǝlǝz oʇs ouo oʇ ǝɾ ɐpzoɯ
d̶a̶ je ovo sve njegova krivnja.
Zbog njega je ona uopće bila mrtva. Bila bi živa da nisu saznali da mu je sestra...
Znao je da ne bi trebao sebe kriviti za to,ali nekako se nije mogao natjerati da to ne učini.
Nije mogao razumjeti zašto je nastavio te noćne more.

Zašto više nije mogao normalno spavati.
On ne misli da je Michelle bila čovjek. Nije više mogla postojati niti biti živa. Stoga nije iznenađenje što ju je stalno sanjao.
Od same pomisli fizički mu je pozlilo.

Stvar da je on čudovište.
vrag...
Zvijer...
Zao čovjek kojem je suđeno da bude sam...
I to je sve bila istina.

I to mu je bila sudbina.

Samo je poželio da se može probuditi. Možda bi se tada napokon oslobodio ove paklene rupe.
Ili je možda jednostavno bilo prekasno za buđenje.

Nije bilo kao da je buđenje bila loša stvar.
To što je bio sam nije značilo da je sretan.
Ali znao je da ljudi ne vole kad većinu života provedeš sam.
Volio se i smijati.
Volio se šaliti.
Pa makar bilo i malo glupo.