Anđele, vrati se

"Samo tvoje zbogom me drži"

Upozorenje! ovo poglavlje je posebno tužno i bolje da spremite maramice ;) 

„Uđi." Rekla mi je i nasmijala mi se. Pomalo se podigla u sjedeći položaj. Tek sam sad bila pravo iznenađena. Nesigurnim koracima polako sam prešla prag. Žena koju sam vidjela nije bila ni sjena moje majke. Ovo jadno i izmučeno stvorenje nasmijalo mi se i to mi je bila jasna potvrda da je to moja majka. Jedino se ona mogla tako nasmijati, kao kad djetetu kupite ono što najviše želi. To je taj neiskvareni osmijeh, osmijeh pun ljubavi.Ljubavi koju sam viđala samu na naša 4 zida i koji odavno  nisam vidjela. Napravila sam još par koraka kad su me noge izdale i posrnula sam.  Tony me je povukao u naručje i polako spustio na fotelju do kreveta.

„Vidim da si jako iznenađena. Tony, molim te objasni joj sve. Ja nemam snage." Rekla je te spustila glavu na jastuk.

„Objasnit ću ti u najkraćim crtama. Ja sam došao kod tvoje mame i sve joj objasnio." Govorio je stalno pogledavajući moju mamu. Odjednom ga je ona prekinula.

„Znaš, bila sam jako ljubomorna na tebe jer si se odlučila boriti za svoju sreću i ljubav, unatoč svim pravilima i zakonima. Ti si pokazala takvu snagu i jakost koju ja nisam imala. Da jesam, danas ne bih bila u braku s tvojim ocem." Dok je pričala, sjetila sam se kako mi je tata ispričao kako on nije prva mamina ljubav. Tad mi je sve postalo jasnije.

„Onda si još počela s tom pričom o anđelima, što ja nisam mogla nikako shvatiti. Nisam ni pokušala. I silno mi je žao. Samo želim da mi oprostiš." Rekla je i počela jecati. Pružila sam Tonyu bebu i sjela na njen krevet i zagrlila ju.

„Odavno sam ti oprostila. Ne brini se, samo mi sad ozdravi i sve ćemo zaboraviti, kao da se nikad nije ni dogodilo." Rekla sam i ja jecajući.

„Mogu li primiti malenu?" upitala je nakon nekoliko minuta koje smo provele u zagrljaju. Kako mi je samo nedostajao njen zagrljaj, to mjesto koje je bilo rezervirano samo za mene. To mjesto gdje sam se svaku olujnu večer skrivala. Unatoč svoj toj hladnoći i svijetu bez ljubavi, mama je bila uz mene kad sam se bojala. Odvojila sam se od nje i primila malenu. Polako sam joj ju pružila. Uzela ju je u naručje i počela plakati.

„Kako je predivna. Ti si bila jako slična kao mala, znaš? Ove sitne ručice, nosić, isti su." Rekla je nježno joj dodirujući ruke.

„Tu se slažem. Imaju isti nos." Rekao je Tony i obgrlio me.

„Imate biti ponosni na ovo malo biće. Samo ju lijepo odgajajte i narast će u pravu malu ratnicu. Već ju vidim kao nekog na velikom položaju." Rekla je plačući.

„Hej, ne plači. I ti ćeš biti tamo da ju opominješ, savjetuješ, bodriš i usmjeravaš." Rekla sam s nadom u glasu.

„Draga, neću. Moj kraj dolazi već danas. Htjela sam se pozdraviti s tobom i upoznati malenu da mogu otići u miru." Rekla je te proklete riječi, riječi koje sam i sama osjećala u srcu od onog trenutka kad sam ju vidjela. Slomila sam se i počela jecati. Poletjela sam do kreveta i zagrlila ih obje. Nisam ju mogla pustiti, ne još.

„Ali mama, bori se. Ne mogu te izgubiti, ne još.Tek sam te dobila natrag. Imam ti još mnogo toga pričati. Moram ti vjenčanje opisati, raj, moj 18. rođendan. Ne još, ne!" iz grla mi se otkinuo jecaj pun boli.

„Zlato moje, smiri se. Ne brini, vidjela sam slike s vjenčanja, bila si prekrasna. Moja mala princeza je narasla i osnovala svoju obitelj. Nikad ti nisam ispričala priču zbog koje sam se onako ponašala, zbog koje nisam mogla prihvatiti da si anđeo. Evo, sjedi tu i slušaj me pozorno. Bila je nedjelja, sredina zime i nama je ponestalo nekih namirnica za kolače. Ti si bila sasvim malena, a nismo te imali kom ostaviti. I tu nedjelju smo se ti, ja i tata uputili u jednu trgovinu na drugoj strani grada, koja je tada bila malo sumnjiva. Nitko nije volio zalaziti tamo jer je bila na samoj granici s Pobunjenicima. Uputili se mi polako prema trgovini kad se ispred nas odjednom stvorio jedan Pobunjenik, žena srednjih godina obučena u neke krpe, cijela prljava. Jako sam se prepala i privila te što bliže grudima. Ona nas je čudno pogledala i obratila nam se s riječima: „ Molim te, mogu li samo pogledati tvoje dijete?" Još dan danas se sjećam točnih riječi i tog pogleda punog boli. Malo sam promislila i pokazala te. Ona je stala zaprepaštena. Sljedeće riječi su joj bile: „Ona će biti posebna, vidim joj u pogledu neviđenu snagu. Čuvajte ju i pazite, ona će biti spas za sve nas." Nakon tog je samo otrčala. Jako sam se prepala, no nisam puno pažnje posvećivala tom sve dok nisi odrasla i počela pokazivati prve znakove bunta, pomaganje siromašnima i kršenje zakona. Stalno sam razmišljala o tom kako ćeš biti spas za sva nas i prepala sam se da ćeš otići u Pobunjenike i pokušati srušiti ovu vlast. To nikako nisam mogla dopustiti i zato sam se onako ponijela i bila onako hladna. Nisam htjela imati nikakve veze s tim. No,sad mi je sve jasno. Sad znaš tajnu i sve je otkriveno." Rekla je te teško udahnula. Poljubila je Angelu u čelo i predala je meni. Tata je cijelo vrijeme bio na vratima i slušao. Nakon što je završila s pričom, prišao je krevetu te nas obje zagrlio dok se Angela komešala u mom naručju. Pružila sam ju Tonyu i vratila sam se mami i tati.

„Zlato moje, moraš znati da te volim više od života i da ti želim svu sreću ovog svijeta. Molim te uvijek budi nasmijana i vesela. Ne plači previše za mnom. Ono što je suđeno moralo se dogoditi. Moja smrt je za mene samo prijelaz,a za tebe jedan događaju u životu koji će te očvrsnuti jer ono što te čeka je najteže do sada. Znaš svoje poslanje, znaš svoju zadaću. Sad me još samo moraš pustiti. Pusti me da odem u miru. Samo tvoje zbogom me drži." Rekla je i zajecala. I tata je plakao. Zagrlili smo se posljednji put kao obitelj. Mamu sam držala u naručju i na uho joj šapnula posljednje zbogom i volim te. Taj čas sam osjetila kako joj je duša napustila tijelo i njeno beživotno tijelo je palo na krevet. Ja sam završila na koljenima pokraj kreveta plačući bez suzdržavanja. Tata mi je prišao i podigao me na noge.

„Malena, dođi. Isplači se. Znaš da je sad na boljem mjestu." Prošaptao mi je i zagrlio me. Plakala sam mu na ramenu sve dok njezino beživotno tijelo nisu odvezli iz sobe. Tad mi je prišao Tony i poljubio me. Rekao je da će me pričekati u hodniku jer smo ja i tata morali nešto popričati, to jest tata mi je morao ispričati nešto.

„Manuela, ovo ti je mama htjela pokloniti za 18. Rođendan, ali nije uspjela. Na meni je red da ti ju predam." Rekao je te iz kutijice izvadio ogrlicu s prelijepim privjeskom srce.

„Ajme predivna je." Rekla sam te ju odmah objesila oko vrata.

„Ovu ogrlicu joj je poklonila tvoja baka kad je napunila 18. Godina. Tvoja majka je bila jako vezana za ovu ogrlicu te sve dok ju nosiš tvoja mama je uz tebe." Rekao je te me zagrlio.

„Mama je pričala kako nije imala snage kao ja, kako se nije usudila suprotstaviti sudbini, a umrla je nasmijana i puna sreće? Ona je bila jaka, samo to nije vidjela. Žao mi je što ju Angela neće upoznati."

„Neće ju upoznati osobno, ali mi ćemo joj pričati o njoj i ona će vječno živjeti u našim srcima i pričama." Rekao je tata i izišli smo na hodnik. Tamo nas je dočekao drugi šok. Na hodniku su bili uplakana Rose, bijesni Mark, Harry i Roseini roditelji. Sad znam zašto je mama rekla da moram biti jaka. Obrisala ma ostatke suza i uzdignute glave polako koračala k njima. 

**Tony's pov**

Plan je prošao savršeno i napokon su se pomirile, no onda je njenoj mami naglo pozlilo. Nisam se nadao ovakvom svršetku. Bilo mi je užasno gledati ju svu uplakanu i razočaranu jer se stvarno trudila da ju spasi. Bilo je trenutaka kad sam osuđivao njenu mamu, no sad tek znam pravu istinu i razumijem ju. Ona se samo bojala za Manuelin život. Točno sam osjetio kad je Evina duša napustila svijet i osjetio sam Manuelinu tugu. Srce mi se slomilo na dva dijela i jedino što sam imao na umu je bilo da ju zagrlim i da joj pokušam umanjiti bol, no trenutno moje mjesto nije uz nju, ona treba svog tatu da se u miru oproste s Evom. Zbog toga sam napustio sobu s Angelom i tužnu vijest priopćio ostalima u hodniku. Svi smo bili jako pogođeni, pogotovo Rose, ona ju je jedina dobro znala. Ryan ju je pokušao utješiti kad su u bolnicu upali Mark i Roseini roditelji. Mark je bio izrazito bijesan i počeo se derati. Ubrzo se sva pozornost bolnice usmjerila u nas. Mark je napadao Rose, čak se usudio podignuti ruku na nju, ali ga je Harry priječio. Baš u tom trenutku pojavila se Manuela. Način na koji je hodala i držala se bio je jako neobičan i moćan. Da, moćan. Ne znam kako to opisati, ali nikad ju nisam vidio tako samouvjerenu.

A/N: evo sad me napala inspiracija i nastavak ide ranije nego što sam planirala... nadam se da me sad ne mrzite... jednostavno ne može život biti savršen, čak ni mojim likovima. nadam se da ste se šokirali i oprostite ako ste zaplakali. neću odavati što bi dalje moglo biti niti kad će nastavak, iznenadite se <3