ʙɪꜱᴇʀɪ ɪᴢ ʙʟᴀᴛᴀ

244 27 218
                                    

Hello ljudeki, šta ima novoga?

Nek mi netko objasni razmišljanje ljudi kojima je za sve moguće probleme odgovor: "To nije toliko strašno, zamisli kako je gladnoj djece."
To što postoji jedan problem ne znači da će se drugi umanjit ili da je trivijalan. Sve ima svoju težinu.
Netko plače zbog Notre Dame, netko zbog rata i sasvim je okej. Svakom je njegov problem najgori, ali opet nitko ne kaže "Djeca u Africi su nebitna." Da bitna su i da mnogi svakodnevno volontiraju tamo, skupljaju se novci. Ali ako je netko vezan za povijest i umjetnost naravno da će se više brinut oko obnavljanja katedrale.
To nije puka katedrala, to je kuturološki spomenik. Čitala sam komentare kako su gorjele i strarije crkve, no ova je poznatija. I nije uopće bilo upitno podizanje prašine oko ovog događaja.
Vi radite sa vašim novcem šta vas je volja, oni koji su donirali za obnovu katedrale imaju pravo isto radit i sa svojim. Patetika kako nitko ne skuplja za nešto važnije jeste očajna, jer svaki put mala državica kao što je Hrvatska sruši rekord i skupi puno više novca za bilo koju oboljelu osobu. Samo je stvar u tome koliko se raširi priča.
Naravno da mediji ne prenose jednako požar koji je zahvatio spomenik Pariza i svaku žrtvu bombardovanja.
Nisam plakala zbog Notre Dame, jer nisam vezana toliko za to područje, no opet smatram da je velika šteta što je izgorjela. Na svu sreću obnovit će se, ako ništa drugo.

~Današnja tema je vrlo opipljiva i nerijetko spominjana - samopouzdanje

Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.

~Današnja tema je vrlo opipljiva i nerijetko spominjana - samopouzdanje. Gotovo svi se nalazimo u periodu stvaranja istog i baš zato pišem o tom.
Žao mi je ako će ovo sve zvučat previše kliše ili ću vam oduzet džabe dragocjeno vrijeme, no morate prvenstveno shvatiti da vam ga nitko magično ne može usaditi u glavu, osim vas samih.

Krenimo od samog početka.
Zašto 90% populacije ima problem sa nemogućnošću prihvatanja sebe, bilo kronično ili povremeno?

Osobno mislim da su glavni krivci roditelji, čija je funkcija da nam izgrade samopouzdanje po uzoru na njihovo, koje nikad nisu imali.

Prije svega morate se zapitati na temelju čijih vrijednosti donosiš zaključke o sebi. Jesu li te vrijednosti zbilja validne i trebaju li ti biti toliko važne?

Dakle, samo zato što vam nešto majka kaže ne mora značiti da je ispravno. Ili još gore; slijediti ljestvice koje proklamira društvo ili mediji.

Jedino ispravno mišljenje jeste vaše mišljenje. Kad to kažem mislim na činjenicu da vam ničije riječi o vama samima ne smiju biti važnije od vaših. Koliko god težili ka tome da vas čak i obični stranci gledaju ružičastim naočalama na prvo mjesto stavite sebe. Zar će vam zbilja koristiti ičiji lijep pogled na vas dok sami sebe ne prihvatate?

Kako sebe prihvatiti? Prvo i osnovno; nek vas bude briga. Teško je, pomalo utopistički gledano, ali nije nemoguće.
Morate izgraditi karakter nalik Kineskom zidu.
Krenite od toga da na svijetu ne postoji osoba kao što ste vi.
Jedni ste jedini, i time automatski posebni. A biti poseban je prelijepo.

Gdje piše da svi moramo imati prćaste nosiće? Zar je uopće osoba koja je postavila taj kriterij toliko važna i posebna da ju svi trebaju slijedit?

Kako je lepo biti glupWhere stories live. Discover now