izrasla sam sama od sebe, poput kakve zanemarene biljke, bez tuđe ljubavi - hranjena bojama sunca.
gradila sam svoj svemir od zlatnožute svjetlosti,
hrlila u susret mahnitom životu
u želji da zagrlim tu veliku vruću masu.
iako sam bila dijete sunca duša mi je mirisala na sivilo.
osjećala sam kako melankolija trči mojim venama, isprepleten sa čajem od mente.
htjela sam ostaviti trag,
pokloniti svijetu nešto više od svojih zakopanih kostiju, po kojim će plesati izgubljene sjene.
uzela sam ostatke svojih žutih tempera,
kojim sam davno pokušavala ovjekovječit mimoze na starom platnu,
ali sada će mi poslužit za nešto važnije.
napokon ću osloboditi zvijezde u pluća.
osjećam kako im je tijesno.
guše se. guše me.
kišan utorak poslijepodne;
joy division se tog dana prelijevao po zraku i sudarao sa zidovima mog skućešnog svemira.
posljednji put sam udahnula miris knjiga i osamdesetih koje su vrištale kroz ploče na polici.
pokušala sam postići prazninu uma.
progutala sam svo žutilo koje se nalazilo u malenoj tubi, te ga pustila da se izlije na svaki ćeliju mog organizma.
i učini ga sretnim.
svi smo rođeni kako bismo umrli.
možda će svijet izgubiti jednog pacifistu,
no stvari treba zapečatiti i sačuvati u sjećanju prije nego se krenu raspadati.
...
{naslov je stih iz Gibonnijeve pjesme}
za moje milo sunce otisla 🌸♡
