Između suza i tišine
mystxllqlla4
Bila je to večer kada se zrak osjećao teže nego obično, a svjetla grada bila su daleka, gotovo nestvarna. Amina je sjedila na ivici starog mosta, ruke sklopljene u krilu, gledajući rijeku kako polako teče ispod nje. Tada je osjetila tu neku tišinu koja je ispunjavala svaki njen dio - tišinu koja nije bila mirna, već puna nesređenih misli i osjećanja.
Tako je već neko vrijeme osjećala, kao da je sve u njenom životu postalo poput tih tihih valova koji se sudaraju sa stijenama, ali nikada ne mogu da preplave. U srcu joj je bilo toliko toga, a opet ništa nije imalo snagu da je pokrene. Ljubav, tuga, strah... svi ti osjećaji su tu, ali svaki put su se vraćali u istu prazninu.
Njene oči su bile crvene, a obrazi vlažni. Bio je to još jedan dan bez njega. Još jedan dan bez njega koji je bio sve što je ikada željela, a opet nije bio tu. Njegove riječi su bile sve što je držalo da ne potone, ali svaki put kad su se sretali, sve je bilo tako privremeno, tako nestalno.
„Zašto je uvijek tako?" pomislila je tiho, gledajući kako zalazak sunca boji rijeku u crvene nijanse. „Zašto mi je tako teško vjerovati?"
Bila je to borba koju je vodila sama sa sobom. Nije joj bilo lako otvoriti srce nakon svih tih godina sumnje i povreda. No, duboko u sebi, Amina je znala da je ljubav bila tu, negdje, ispod svih tih nesigurnosti. Iako ju je toliko puta pokušavala sakriti, ona je uvijek iznova dolazila na površinu, poput onog nevidljivog vala koji nikad ne prestaje da te nosi.
Pogledala je u nebo, gdje su se prve zvijezde počele pojavljivati. Zatvorila je oči i dozvolila sebi da osjeti sve što je potiskivala. Bol, tugu, ljubav... sve je to bilo dio nje. I možda nije bilo lako, ali ona je znala da je to jedini način da pronađe mir. Da se pomiri sa svim onim što joj život donosi, čak i kad to ne izgleda onako kako je zamišljala.
Možda nije sve savršeno, šapnula je sebi, „ali sve ovo je moje. I to je dovoljno."