Domovini vjerni

Uskomešavši se poput zapjenjenog Jadranskog mora kojim je te večeri puhalo snažno jugo, zanoseći pokoji zalutali čamac te raznoseći valove koji su zapljuskivali obalu, njegovo nemirno srce, dajući mu osjećaj kao da će svakog trenutka propasti u želudac, raznosila je oluja emocija unutar njegovog prsnog koša. Ukipljeno stojeći, poput vojnika kakav je i bio, u svojoj maslinastozelenoj odori, kape držane pod lijevim pazuhom, osjećao je nemirno bubnjanje svog uplašenog srca u ritmu posmrtnog marša. Salutirao je zagledavši se u njene duboke mornarskoplave oči u kojima je vidio vlastiti odraz. Gledao je njene biserne suze kako padaju, napuštajući njene caklene oči, zastirući joj pogled te natapajući njene rumene obraze i majicu njihovog malog sina koji je upravo navršio svojih velikih devet godina. Stojeći ispred njih, promatrao ih je s velikom ljubavlju, ali i strahom te žalošću koje nije smio pokazati. Nadao se da će ih opet ponovno vidjeti, da će ih sresti, grliti svoje zlato i udisati njezin parfem, no za njegovu dušu Bog je imao druge planove. Prišavši mu sa suzama u očima, dječak se odvojio od majke koja je svoje nježne ruke položila na njegova ramena, čvrsto ga priljubivši uz sebe. Zario je ruku u duboki džep svojih poderanih hlača, izvukavši iz njega mali brončani groš koji je, s nestašnim sjajem u svojim smaragdnim očima, pružio ocu na svom majušnom dlanu.

- Uzmi ga, tata. Dao si mi ga za sreću, a ja ga sad dajem tebi.

Pogledavši smeđokosog dječaka, prihvatio je brončani groš. Pod prstima je osjetio brazde ispisane starohrvatskim tekstom. Spustio se u njegovu visinu, ponosno ga gledajući kako salutira i izmamljuje smiješak na njegovo lice.

- Toma, ljubavi, - naricala je njegova žena jedva ispuštajući riječi kroz svoja usta – čuvaj se.

- Uvijek, Mila. - odvratio joj je zgodan, sredovječan muškarac.

Prigrlivši ju k sebi, poljubio ju je strastveno. Osjetio je dodir njenih mekih usana okusa trešnje pomiješanog sa slanoćom teških suza, škakljajući njeno nježno lice svojom svježe obrijanom bradom, mogavši osjetiti kako udiše posljednje kapi njegovog mošusnog parfema.

- Nikola, čuvaj mi ga. - pomislila je u sebi, uputivši preko Tominog ramena pogled njegovom prijatelju koji je stajao do njega rame uz rame i promatrao obitelj.

Ulovivši njezin zabrinuti pogled, sredovječan čovjek svježe obrijane brade i glave uzvratio joj je sklapanjem očiju i neprimjetnim klimanjem glave u znaku razumijevanja.

- Ti si naš ponos. Oslobodi nas, desetniče. - rekla mu je brišući suze.

Uputivši posljednji pozdrav svojoj rodnoj grudi, sjetio se stare majke koja bi bila ponosna na njega da je živa. Podigao je svoju pripadajuću ratnu torbu sa zemlje i okrenuo se na peti svojih čvrstih, ratničkih čizama, sa svojim prijateljem krenuvši prema ranjenom, krvavocrvenom suncu. Upućujući im posljednji pozdrav na gorućem nebu prošaranom oblacima, obasjavalo je njihove sjajne značke na prsima njihove odore, tonući pod toplo, uskomešano, bakrenocrveno more. Protječući poput brze i oštre Cetine kojoj su se sporo približavali, sekunde su se pretvarale u minute, stapajući se u sate koje je provodio u molitvi u mislima. Čekajući da stupi na tlo Svilaje, s četom preostalih vojnika vozio se drndavom cestom.

U sjajnu zoru pogledavši na svoj srebrni sat na ruci, čije su se kazaljke preklopile grleći se točno u pet sati, stupio je iz starog, klimavog kombija. Osjetivši dašak osvježavajućeg vjetra te krš kako savija đonove njegovih čvrstih ratničkih čizama pod njegovom težinom, uspinjao se s preostalim vojnicima, rame uz rame s prijateljem. Hodajući, pratilo ga je zveckanje brončanog groša u njegovim ratnim hlačama koje mu je u misli prizvalo sliku žene i sina te izmamilo smiješak na lice. Duga, neravna i strma staza vodila je kroz gusto žbunje te užeglu, suhu travu, odvevši ga, nakon dobrih šezdesetak minuta hodanja, do vrha. Pogledavši ravno ispred sebe, ugledao je veliki, platneni šator razapet između čvrstih kamenih blokova, hrvatske zastave vijorene vjetrom na samom njegovom vrhu, s mnoštvom omanjih šatora oko njega. Osvrnuo se oko sebe i pogledao u smjeru iz kojeg se sa Svilaje pružao veličanstveni pogled na Cetinu, Jezero Peruča te mirno, tamnoplavo more i brodove mornarice koji su mirno plovili, nadgledajući pomorske granice. Osjetivši kako se vjetar polako zaustavlja, njegovo divljenje trgnuo je oštar povik generala Kneževića. Poslagavši se u ravnu liniju, ruku prekriženih iza leđa, vojnici su se isprsili i stajali ispred svog vođe u crvenoj beretci i maslinastozelenoj odori, pozorno ga slušajući.