Na komiškoj rivi poslijepodne je duboke žute boje. Mjesto odiše toplinom i gungulom, obasjano suncem koje već želi ući u crveni spektar. Duž cijele rive nižu se terase kafića. Suncobrani, šalice kave, korneti u dječjim ručicama, musava lica, osmijesi, kratke hlačice, sandalice i biciklići. Galebovi koji nisu odlučili sjesti na jarbole kruže oko rive u iščekivanju pokojeg korneta ili komada pizze iz nespretnih ruku tinejđera koji se smijulje na drvenoj klupici uz more. To sve kao da uopće ne dira dvojicu starih morskih vukova smještenih na drugoj klupi, nešto dublje u rivi. Oni ne gledaju u more. Oni gledaju jedan drugoga, razgovaraju o vremenu. Jedan ispuhuje dim iz lule dok mu drugi gestikulira rukom prema nebu. Sa svojim prugastim majicama i sijedim bradama živi su spomenici Komiže, njenog života, tuge i sreće.
Većina ljudi na teresama pa i prolaznici zabavljeni su razgovorom, novinama ili ispijanjem velikih hladnih krigli piva, ali dio njih gleda u jednu točku zbunjeno i iznenađeno. Posred rive stoji četvoro potpuno mokrih ljudi, koji kao da su kroz neki portal samo stvoreni ovdje. To su cura i dečko u kasnim dvadesetima, a pokraj njih srednjovječni bračni par. Nekoliko metara dalje brkati kapetan broda, također potpuno mokar, u potkošulji i japankama, veže barku za betonski vez debelim slanim užetom. Pod njima lokvice mora moče toplu rivu, a dečko sa širokim osmijehom na licu jednom rukom trese smočeni upaljač. U ustima mu je cigareta nalik na bananu, a u drugoj ruci spljoštene kutije cigareta i tableta za smirenje.
Sat vremena ih je valjalo more. S otoka Biševa, kojeg je zahvatila oluja, zaputili su se prema Komiži i jedva izvukli živu glavu. Uhvatili su se za sve što im je bilo pod rukom da ih more ne proguta. Znali su samo da će jednoga dana imati dobru priču za prijatelje i rodbinu. Iskusni kapetan imao je konce u svojim rukama. Njemu to nije ništa neviđeno, samo još jedan radni dan... Gospođa koja je stajala pokraj dečka s cigaretom samo je pokušavala procijeniti koliko je vode i svježih srdelica završilo u njenoj torbi.
Slijedeći svoju oštru crnu sjenu, debeljuškasti čovječuljak izmučenog lica i zlobnog osmijeha, koji pogrbljen po rivi više puta dnevno gura teška industrijska kolica, vidjevši njih, prvi put nije poželio biti u tuđoj koži.
