Anuška letimično pogledava kroz prozor samo da bi vidjela svoju novu kolonu. Tako počinje njezin radni dan. Pogledava na sat, povlači zadnja tri dima cigarete, otpija kavu i popravlja frizuru. Pet minuta je do podneva, Distribucijski centar Lenjingrad. Anuška priprema još samo svoj distribucijski osmijeh. Sve drugo već je spremno. Porcije kruha i toplog čaja. Crnka poluduge kose ima vesele oči, okruglo lice i nježne ruke. Htjela je postati nova Lidija Ruslanova, a sada radi ovo. „Proći će i ovaj prokleti rat" pomišljala je često. Treći je mjesec okupacije. Tuga i jad. Pjevanju tu mjesta nema...
S druge strane toplog zida čeka kolona pothlađenih ljudi. Sumorna su im lica. Rodni grad se urušava, a drug Staljin spava. Svi se pitaju jedno te isto pitanje. Koliko još porcija će preuzeti dok ne dođe granata s njihovim imenom... Žive dan po dan, obrok po obrok i ne planiraju puno. Gospodin Vladislav, prvi u koloni, je samac. Okorjeli neženja ponosno nosi svoj brk i šubaru. Nema nikoga na brizi osim sebe. Iza njega gospođa Maša ima dvoje male djece. Stoji u tom redu dok suprug Boris rinta u pilani. Stari Leonid pognute glave gleda u zrak koji ispuhuje. Ovo mu je drugi rat. Nema više snage. Baka Katja vadi i navlači duple rukavice...
Pri kraju reda je Lav. Lav ima kaput, kapu i šal. Lav je visok i jak. Lav je plav. Lokalni je pekar koji ne dolazi po porciju kruha i čaja. Pripravnik je. Njemu treba brašno. Treba mu i voda. Treba mu i Anuška... Ovamo dolazi tjednima. U drhtavim rukama drži metalnu zdjelu. Preko zdjele tri krpe čuvaju toplinu. Prvi kolač, treći pokušaj. Lav ima tajnu. Njegov brat sa sela mu dovozi tone brašna svakog utorka. Ne mora biti u nesretnoj koloni. Lavu nije zima. Grije ga Anuškin osmijeh u srcu. Od prvog dana ga nosi sa sobom. On ne razmišlja o granatama ni o drugu Staljinu. Samo želi biti jedna iskrica sreće u Anuškinom danu. Prostodušan je, ali i pomalo strog. Ne dopušta joj samokritiku. Klempave uši samo dodaju na njenu ljepotu i šarm.
Anuška otvara prozor i kolona se pokreće. Lavlje srce tuče kao ludo. Dječji sjaj u očima ga odaje. Njegov osmijeh nije se uklopio u kolonu, pravi je uljez. Zdjela u rukama još drži toplinu. Rum kocke, njen najdraži kolač. Topi se u ustima kao Lav u njenom pogledu. Samo na nekoliko sekundi će opet dobiti njen osmijeh. Poklanja joj svoje i prihvaća njeno... Iskrica je zasjala. A sada, još jednom se vraća u stvarnost, barem do sutra u podne.
