* Moja bajka * (završena)

Moja bajka

Po prirodi sam užasno smotana osoba i najveći sam baksuz kojeg ćete ikada da sretnete u životu. Znate kako kažu? Da mi neko povjeri na čuvanje dvije koze - izgubila bih mu četiri. Da se trkam sama sa sobom - stigla bih treća. Shvatate šta želim da kažem.

I evo me, ležim na hladnom trotoaru, okružena gomilom radoznalih i prestrašenih prolaznika. Da ne bih nagađala da li je ta vrela tečnost koja mi se upravo sliva niz lice krv, ili ne, silim se da razmišljam o svojoj smotanosti, dok postepeno zapadam u nekakvo bestežinsko stanje.

Ne smatram sebe zanimljivom osobom. Posao mi je pisanje kolumni za jedan poznati američki časopis. Živim u iznajmljenom stanu sa svojom mačkom Beti i u slobodno vrijeme čitam, uglavnom ljubavne romane. I najčešće dark romanse, jer jedino taj žanr može da oboji moje sumorne dane adrenalinom, uzbuđenjem i napetošću.

Ponekad poželim da živim u jednom od tih romana, ali znam da vjerovatno ne bih preživjela ni pet dana tamo negdje, u fikciji. Pogađate, previše sam smotana i nesposobna.

Odjednom se oglasi zvuk sirene ambulantnih kola. U početku je prigušen, a potom sve jači. Narod okupljen oko mene polako se razmiče kako bi, pretpostavljam, oslobodio put radnicima hitne pomoći.

,,Gospođo, ostanite sa mnom. Nemojte da zaspite." - iznenada začujem umirujuć muški glas.

,,Gospođica..." - koristim skoro pa poslednji atom snage da mu odgovorim.

,,U redu, gospođice. Pokušajte da ostanete budni." - ponavlja.

Rado bih ga poslušala, ali teško je, preteško.

,,Šta mi se dogodilo?" - promucam jedva čujnim glasom.

Poslednje čega se sjećam je da sam se upravo vraćala s pauze za ručak i u ruci sam nosila kafu iz Starbaksa, za svog šefa.

,,Udario vas je auto, ali, bez brige, sve će da bude u redu." - odgovara medicinar dok vrši pretrage po mom tijelu, koje praktično i ne osjećam.

,,Samo meni može da se dogodi da me pregazi auto na trotoaru. Baksuz sam i nema većeg." - prošapućem i nedugo nakon toga me obavije crnilo.

***

Leškarim u krevetu dok kiša tiho dobuje po limenoj nadstrešnici prozora moje spavaće sobe. Na grudima čvrsto pritiskam knjigu. U pitanju je ,,Sudbina", prvi dio duologije koju je napisala moja omiljena autorka.

Glavni muški lik te priče, Grejson Blejk, san je svake žene. Jadan, bespovratno je zaljubljen u Emabel, a ona je vjerena za drugog. Uskoro će možda i da se uda za tog narcisoidnog seronju kojem sam već nakon nekoliko stranica zaboravila ime.
Ionako nije bitan faktor ove priče i autorka ga je smjestila unutar knjige samo sa jednim razlogom: da Grejsonu i meni zajedno sa neodlučnom Emabel pije krv na slamčicu.

Stigla sam do dijela u kojem je Grejson moli da to ne čini, da se ne udaje za drugog, da pođe sa njim. Pijan je kao zemlja i očajan do krajnjih granica, ali ona mu ne vjeruje. Misli da ju je prevario sa svojom bivšom djevojkom.

,,Nije, glupačo, nije! On te nikad ne bi prevario! Saslušaj ga, Em, molim te!" - praktično urlam, dok grizem poslednje što je ostalo od mojih noktiju, a onda se naglas nasmijem, svjesna da bih svakome iz moje okoline bila i više nego čudna zato što redovno razgovaram sa nepostojećim osobama.

,,Znaš šta, Emabel, ako ga ti nećeš, hoću ja." - naposletku izjavim, a moje riječi proprati snažna grmljavina.

Nek se ta užasna djevojčura nosi u vražju mater! Prava joj je ljubav nadohvat ruke, a ona se izmotava. Nikad, ali nikad se ne treba igrati sa sudbinom, jer ako ona počne da se igra sa tobom...