Forgive me, please

Welcome to USA

Audreyana Michelle je kradomice pogledala oko sebe kad se prikljucila redu ljudi koji su stajalai ispred nje. Bilo je glupo, ali hvatao ju je uzas pri pomisli da ce naletjeti na nekog iz Dublina, nekoga tko bi je mogao prepoznati i zapitati se sto tu radi. Pa, pretpostavljala je da je bilo ocito sto je tu radila. Zar nisu svi radili isto? Zapravo, nije htjela ulaziti u objasnjavanja. To se nikoga nije ticalo. Za svaki slucaj otpustila je kopcu koju je nosila pa joj je kestenjasta kosa jos vise pokrila lice.

-Pomaknite se...ovuda molim...nastavite se micati- pozurivao je obliznji sluzbenik dok se druga rijeka ljudi polako pomicala naprijed.

Sto ja tu radim?- pitala se Audreyana, osjecajuci iznenadan nalet oklijevanja dok se pomicala u redu. Je li bilo prekasno da se okrene i vrati kuci, natrag svemu sto je udobno, normalno i poznato? Ali, isto tako brzo sjetila se da je sve sad bilo drukcije i da kod kuce vise nije udobno- sve se promijenilo.

Prodoran zvuk njezina mobitela, koji je poceo zvoniti u torbici, prekinuo ju je u razmisljanju. Nakon kratkog prebiranja po sadrzaju torbice, izvadila je telefon i provjerila broj na zaslonu.

Opet Meredith!

Srce joj je pocelo ubrzano lupati. To je bio treci poziv od najbolje prijateljice u isto toliko dana i, iako je znala da bi se trebala javiti, bas sada zapravo ni s kim nije mogla razgovarati.

Bilo je previse pitanja, a Audreyana je trenutacno jedva mogla naci smisao u vlastitim mislima i ne bi mogla ni pokusati objasniti nekome drugime. Prema tome ne, nije mogla razgovarati s Mer, svakako ne sada. Mozda... kad se malo vise slegne i kad Audreyana bude znala na cemu je, kad je to, ali ne bi li se jos vise brinjla kad bi saznala gdje je Audreyana ili sto sada radi?

Da, bolje da priceka prije nego da se Mer mozda jos vise zabrine, odlucila je dok je svim silama nastojala zanemariti prodoran zvuk telefona koji je zvucao jos upornije nego obicno.

Ubrzo je zvonjava prestala, a nakon kratke tisine uslijedio je dvostruki bip koji je najavljivao telefonsku sekretaricu. Audreyana je preslusala poruku.

-Yana, opet ja, Mer- rekla je Mer, a Audreyana je cula vrisku blizanaca u pozadini-Gdje si? Vec sto godina pokusavam doc do tebe. Zvala sam te i na fiksni telefon, ali ni tamo se nitko ne javlja!-dodala je razocaranim glasom.-Samo se nadam da je sve u redu, odnosno da si ti dobro. Znam da je vikend bio tezak ali... Gle, daj me nazovi kad ovo cujes. Tu sam cijeli dan, kao i obicno.-dodala je ironicno.-Molim te,samo se javi! Nadam se da se brzo cujemo, bok.

Audreyana je poklopila telefon uz skljocaj. Zapravo se trebala javiti. Sad je Mer vec sigurno bila luda. Unatoc tome, nije pretpostavljala da ce joj prijateljica telefonirati u stan, a bilo je zanmljivo (ali ne i iznenadujuce) da se tamo nitko nije javljao.

Pa, imat ce dosta vremena da o tome misli poslije. Sad joj je bilo potrebno da prestane razmisljati i samo nastavi ici naprijed, prije nego sto se predomisli. Uostalom, bilo je prekasno za to, zar sne?

Naravno, razgovarat ce sa Mer, ali tek kad bude spremna. I, sto je jos vaznije, kad bude znala da ima snage za to. Ipak, razmisljala je, ugrizavsi se za usnicu, nije u redu da se u meduvremenu bilo tko bespotrebno brine. Uzela je telefon i utipkala broj prijateljicinog pretinca govorne poste. Kukavicko rjesenje, ali s obzirom na okolnosti, posluzit ce.

-Mer,bok, ja sam, zao mi je sto se nisam javila prije, ali situacija je bila grozna- Unatoc nastojanju, glas joj je popustio i osjetila je veliku knedlu u grlu. Tada je cvrsto progutala i duboko uzdahnula prije nego sto je nastavila- Samo sam ti htjela reci da sam dobro i hvala sto si zvala. Obecajem ti da cu ti sve ispricati cim budem mogla, ali sada, ako ti ne smeta , mislim da mi treba neko vrijeme da budem sama, mislim da mi treba neko vrijeme da budem sama. Molim te, nemoj se brinuti! Dobro sam i brzo cu ti se javiti. U redu?

Ponovno je duboko uzdahnula prije nego sto je iskljucila telefon i vratila ga u dzep. To je zvucalo dobro, zar ne? Osim toga, bila je i neka vrsta istine. Ona upravo sada jest trebala neko vrijeme za sebe i sve ce ispricati Mer kada za to dode vrijeme.

Proslo je jos nekoliko minuta cekanja prkje nego sto je sluzbenik pozvao Audreyanu da pride i pokazao joj prema slobodnom mjestu. Prisla je pultu pomalo u strahu i malo se osmjehnula nabitom covjeku koji je za tim pultom sjedio i cinio se ozbiljnim.

Nije joj uzvratio osmijeh.- Vasi dokumenti molim?- zatrazio je, a Audreyana mu ih je pruzila.

Cinilo se da satima proucava detalje, dizuci pogled s papira na Audreyanu, pa onda opet natrag, a onda je instinktivno gledala na drugu stranu kako im se pogledi ne bi sreli. Nije bila sigurna zasto, ali to je valjda jedna od onih stvari koje covjek radi u takvim prigodama. Mrzila je kad bi bila dovedena u situaciju da se osjeca nelagodno, isto kao kad je prolazila kroz senzore metala prije toga. Zasto su ta mjesta uvijek bila uredena tako da se osjecas kao da namjeravas napraviti nesto lose?

-Kako zaradujete za zivot, gospodice Michelle?- upitao ju je sluzbenik neodredenim glasom.

-Radim za tvrtku koja se bavima organiziranjem domjenaka, a uz to i modelingom- odgovorila je. Sluzbenik je klimnuo, ocito zadovoljan odgovorom.

-Dobro, a sad bih vas zamolio da lijevi kaziprst stavite na ovaj uredaj- rekao joj je, pokazujuci na uredaj za otiske prstiju na vrhu stola. Kad je Audreyana to ucinila zatrazio je da desnom rukom ponovi postupam.- Hvala. Sada se, molim vas, odmaknite i pogledajte u kameru ovdje....

Audreyana je ponovno ucinila trazeno, zeleci se sto prije svega rijesiti.
Doslo je do kratkog zastoja jer je covjek ponovno pregledao njene papire i, kada je nesto unio u racunalo, dvaput je na dokumente udario zig.

-U redu, gospodice Michelle- rekao je, a usta su mu se razvuka u blagi osmijeh dok je Audreyani predavao tek potvrdenu putovnicu i dokumente za useljenje- potpuno ste spremni. Dobro dosli u Sjedinjene Drzave!

I to je uvod, neki su ga vec procitali na fejsu. Ispravila sam greskice koje sam nasla i vec pocela pisat sljedeci dio. Hvala svima koji citaju! 😙

Ly💕