SUNCOKRET

BENJA

Svoju prvu prijateljicu sam upoznala nakon smrti svog dede. Benja, tako se zvala. Benja je imala plavu kosu i plave oči. Preferirala je da bude Pepeljuga kada bismo se igrale barbika, ali to mi nikada nije smetalo jer se meni Aladinova Jasmina svakako uvijek više sviđala. Ne znam zašto, ali svaki put kada sam je zamolila da me počešlja bilo joj je mrsko. I morala sam sama. Nije mi bila od velike koristi kada mi je trebao neko da mi donese čašu vode ili dohvati lopticu koju sam bacila dosta daleko od sebe, ali uvijek je htjela da ide sa mnom u wc kada bi bilo kasno i kada bi me bilo strah da idem sama. Kada sam ja plakala i ona je plakala. Bila je moja najbolja prijateljica. Imale smo svoj izmišljeni vilinski jezik i stalno smo pričale tako da nas niko ne razumije. Sada kada se sjetim tog jezika shvatim da je bio samo mješavina engleskog i nekih riječi koje sam sama izmišljala. Benja nije znala da čita, a mene je uvijek mrzilo da je naučim, pa sam uvijek ja bila ta koja je morala da nam čita priče za laku noć. Tata i mama nisu. Ne znam, možda ni oni nisu znali da čitaju. Možda nisu imali vremena da nauče, mislila sam, rade, pa ne stižu. Benja nije radila. Ona je sa mnom išla u vrtić. Djeca su nas uvijek čudno gledala kada bismo se igrale ili ručale za istim stolom. Vjerovatno zato što je Benjin tanjir uvijek bio pun, a stolica kojoj pripada taj tanjir bila prazna. Benja zapravo nije postojala, ja sam je izmislila. Ali je ipak bila moja jedina prava prijateljica koju sam ikada imala.