Ona faza koju zovem Tadasnjost

33 2 0
                                    


Nemam ti ja bas srece, ali neke sitne imam i njoj se radujem.

Kako vrijeme prolazi sve mi se vise cini da neke ljude uopce nisam ni voljela.

Da obrazlozim...

Uistinu vjerujem da ljudi prodju, no ljubav nikada ne. Naravno, sada bih satima mogla pisati kako se ljubav ugasi kada se ne njeguje, te se u potpunosti slazem sa tim... no pazi, ugasi, nisam rekla nestane.

Recimo da je ljubav zar, a ljudi su drva. Svaka "zar" se pretvori u vatru kada dodamo suha drva, zar ne? Medjutim, ako na "zar" dodamo mokra drva, tu joj i ne pomazemo nesto, s obzirom da mokra drva bas i ne gore najbolje.

Da nastavim...

Cini mi se, vise je trunulo u meni dijete koje je htjelo da voli sve i svima ugodi... Dijete koje je "trosilo" divne emocije na ljude koji nisu bili ni upola dostojni. Na svu srecu, ma koliko sitna ona bila, nisu uspjeli usisati "sve", jer emocije se ne mogu potrositi - beskrajnost.

Zaista sam duznik univerzmu zbog toga.

Naime, marila sam ja za tim osobama, da, ali ne ih i voljela. Ogromna razlika sa kojom ja nisam bila upoznata. Oni su jednostavno bili neka bezazlena faza u mom zivotu. Faza koju ne mogu opisati nikako drugacije osim samom rijecju tadasnjost koja maltene ni ne postoji.

Rijec koju trazim nije u potpunosti proslost. Vise je neka nagla dimenzija u kojoj oni nisu bili bitan faktor moga zivota, iako se cinilo da jesu. To su jednostavno bili nebitni slucajevi koji su me doveli do ideje da shvatim sto je zapravo bitno. Slucajevi koji su moj zivot samoj meni ucinili bitnim... i to sasvim slucajno. Doduse, bar dovoljno bitnim da shvatim znacenje te bitnoce, a to je definitivno nesto sto oni nisu bili.

Sada je to malo zbunjujuce, znam...

Vjerujem da ako ljudi uistinu vole nekoga, ta ljubav nikada nece proci, bez obzira na sve. Bez obzira kako se prijateljstvo zavrsi, kakav je prekid... u ljudima ce uvijek biti mali dio, tu negdje u srcu ili dusi koji i dalje gori poput toplog plamena, cekajuci da se rasplamsa, uz povjetarac ili bez nj.

I zato postoje te osobe prema kojima, kako ja smatram, nikada nisam osjecala ljubav.

Nema ni tracka plamena, iz razloga sto nisu bili pravi... nisu bili suha drva, vec mokra.

I sudeci po onome sto zaista, istinski osjecam vec duzi period svoga zivota prema odredjenim ljudima koji su daleko, ljudima s kojima vise ne pricam, pa cak i onim ljudima koji vise nisu na ovom svijetu, mogu reci da je to "ono" sto potvrdjuje moju iskrenu misao.

U trenutku se mogu osjecati lijepo sa bilo kim, ali ne i posebno... iako sam mnogo puta zamijenila ljepotu osjecaja sa posebnim osjecajem, i umislila si da je to ljubav.

Nije bitno da li se nalazis 2 km od mene ili pak 7,652 km, ako mi ne zagolicas dusu dobrotom i ljubavlju zbog koje ce me iznenadni miris zime, cvrkut ptica ili izgled necega, bilo cega, podsjetiti na tebe... ja tebe ne volim, niti sam te voljela.

Ti odredjeni ljudi su razlog zasto mogu usprediti bitnost s potpunom nebitnosti, kako mogu razlikovati da li sam nekoga zapravo voljela ili ne, te zasto je to bas tako kako je.

Ljubav nije nesto sto dodje i ode. 

Ljubav ostaje... bez obzira na sve.

A sreca... sreca je otkriti to. 

You've reached the end of published parts.

⏰ Last updated: May 23, 2018 ⏰

Add this story to your Library to get notified about new parts!

Ona faza koju zovem TadasnjostWhere stories live. Discover now