Ti, koji si mi pravio vijence u kosi,
i koji si me ucio da sabiram i oduzimam,
da se svadjam i da prastam,
da se smijem i placem,
od srca.
Ti, koji si bio tu
da uradis sve domace zadatke svijeta,
i najtezi zadatak, kako biti covjek,
ti, koji si me ucio da vozim bicikl,
da ustanem i padnem,
koliko god bilo tesko,
Ti, koji si se ljutio kad kasnim kuci,
i ne donesem ti petkom novine na vrijeme.
Ti, cijem humoru niko nije mogao da parira,
niti velicini srca.
Tebi, kojeg vise nema,
a trebalo je da bude tu.
Tebi, koji ne vidi moje zivotne uspjehe,
padove i poraze.
Tebi, kojeg nema na mojoj slici maturskoj,
niti nijednoj novoj..
tebi, kojem nikad nisam napravila kafu,
Tebi, koji nece biti na mojoj svadbi,
ako je ikad i ja docekam,
koji nikada nece drzati u narucju moje dijete,
tebi koji mi se nikada vise nece nasmijati,
potapsati po ramenu, ohrabriti.
Tebi, ciju doboku starost nisam docekala,
niti sve sijede,
Tebi, kojem nikad nisam rekla da te volim..
a trebala sam, mnogo puta
i tebi, kojeg vise nema,
a koji si tu zauvijek!
