Vrisak

Ujesen 1674. godine našeg Gospodina, tama je obgrlila šumu kojom je gazila gospođica Diana Apelton. Suknja joj je bila blatna, tijelo iscrpljeno, a srce kucalo brže od jurećeg pokreta nogu. Sumrak je bio na pomolu, gusta je magla sakrila visoka stabala, a hladni zrak najavljivao dugu zimu. Mladu djevojku proganjala su grozna sjećanja od poslijepodneva toga dana, kada ju je otac pretukao. Nije više mogla živjeti s njime i prije nego je ponovno podigao ruku na nju, uputila se u bijeg; bez plana, bez cilja. Išla je kamo su je noge vukle, a navukle su je kroz gustu šumu.

Nakon nekoliko sati lutanja, ugledala je svjetlo u daljini. Približila mu se, osjetivši olakšanje kada je shvatila kako je riječ o kolibi. Omaleno sklonište smjestilo se na čistini između golih stabala i osušenih grmova.

Prišla je vratima te snažno pokucala. Pribojavala se lica kojeg će ugledati nasuprot sebe. Srce joj je sjelo na mjesto kada su joj oči vidjele staricu i starca. Na prvi dojam činili su joj se simpatični, a nije imala izbora nego ih zamoliti za pomoć.

„Gospodo, ispričavam se što vas ometam u ovaj kasni sat, no izgubljena sam. Vani je iznimno hladno i zbilja bih cijenila vašu ljubaznost, ukoliko bih se mogla ugrijati kod vas."

„Naravno", obratila joj se starica. „Samo izvoli." 

Pustili su je u raskošno ispunjenu unutrašnjost. Posjeli su je za stol i ponudili kolačima i toplim čajem. Diana im se konstantno zahvaljivali, a oni joj rekli kako može ostati kod njih koliko god želi. Nije im rekla ništa o sebi, bojeći se mogućnosti kako možda poznaju njezinog oca. Iako joj se činilo da je daleko od kuće, naučila je da je svijet uistinu malo mjesto.

Nakon večere uputili su je u gostinjsku sobu, gdje ju je čekao prostrani krevet. Prije nego je legla spavati, starica joj reče: „Tijekom noći čut ćeš visak iz šume koja nas okružuje. Što god da se dogodi nemoj napuštati kolibu."

Zbunjena i umorna djevojke jedva da je čula, a kamoli razumjela što joj je starica upravo rekla. Samo je htjela sklopiti oči i odmoriti tijelo.

Nekoliko sati nakon toga iz sna ju je probudio nečiji vrisak. Najprije nije bila sigurna je li on bio samo plod njezinih snova o ocu ili je uistinu netko vrištao. Ubrzo se ustala, osjetivši kako je tijekom noći zahladilo u kolibi. Približila se prozoru osluškujući strašni nemir. Primijetila je kako je staklo nadograđeno na nekoliko mjesta. Mjesec je krasio nebo bez zvijezda, a magla bila gušća no ikada. Činilo se kao da vrisak dolazi iz daljine, te se s jekom širi prostranstvima šume. Diana se odmah prisjetila staričinih riječi i vratila se u krevet. Vrisak se nastavio, a ona je s vremenom zbog iscrpljenosti ponovo zaspala.  

Kada se probudila vriska nije bilo te se pitala je li možda ipak sve bio san. Tijekom doručka nitko nije ništa spomenuo o vrisku. Jeli su većinom u tišini. Djevojka bi tek povremeno pohvalila staričinu ukusnu hrana, a ona joj kazala da je za to ponajprije zaslužan njezin suprug, koji je bio odličan lovac.

Diana je ponudila svoju kuharsku pomoć, koju starica nije odbila. Poslijepodne je provela na svježem zraku ispred kolibe, gledajući starca kako cijepa drva. Sunce se nije nadziralo, dok su tamni oblaci čvrsto držali svoje pozicije iznad šume. Magla je bila rjeđa negoli tijekom noći, no i dalje prisutna. Djevojka nije znala mnogo o obitelji s kojom je boravila, ali s time da im nije ništa rekla o sebi, to joj se činilo pravednim.

Usred druge noći ponovno ju je probudio mistični vrisak. Ustala se i nalukavala kroz prozor, međutim prizor je bio identičan prošloj noći. Jedina razlika bila je njena nemogućnost daljnjeg spavanja. Uplašeno je ležala na krevetu prekrita do grla. Tijelo joj drhtalo, kako je vjetar zviždao na sve strane, a vriska se pojačavao. Zvučalo je kao da je netko u neopisivim bolovima. Uočila je da se vrisak pojačavao do određene točke, a potom postepeno, ali sigurno snižavao. Kada bi svjetlost novog dana provirila kroz malene pukotine u kolibi, vrisak bi u posve nestao.

Ujutro je starac otišao u lov, a Diana pomogla starici pripremati novi ručak. Zbunjena djevojka ju je nekoliko puta htjela priupitati što se to događa, ali svaki puta kada je poželjela to učiniti na kraju bi odustala. Starica se pravila kao da se ništa nije događalo.

U predvečer je otvorila dio duše i ispričala joj o svome ocu, pritom je zamolivši neka ništa ne kaže suprugu. Bojala se mogućeg poznanstva starca i njezinog oca.

„Ne brini, dijete moje", obratila joj se starica s laganim osmijehom. „Tvoja tajna je sigurna. Ukoliko tvoj otac bude kucao na naša vrata i pitao za tebe, reći ću mu da te nisam nikada vidjela."

„Nemam obitelji i uistinu ne znam kako bih pošla."

Starica je lagano rukom prošla preko njezina lica. „Ukoliko želiš, možeš ovdje s nama ostati do kraja vječnosti."

Čisteći svoju sobu, Diana je na daskama ispod kreveta pronašla izrezbarene riječi; muški glas, ženski glas, muški glas, muški glas, ženski glas. Buljila je u te riječi, no nije ih nikome spomenula.

Prije nego je legla treću noć u krevet, djevojka je u ormaru pronašla raznu odjeću; od ženskih sukanja do muških hlača i čizama i to iz raznih prošlih vremena. „Čija je to odjeća, moja gospo?"

„Ah, ne brini", zamahnula je rukom starica. „Ukoliko želiš slobodno obući ponešto od toga. Ponekad ljudi znaju zalutati ovdje. Ostanu nekoliko dana, a za sobom ostave stvari."

Djevojka je bila pomalo zbunjena odgovorom. „Hoćete reći da vam ostave svoje stvari u znak zahvalnosti što ste ih udomili na neko vrijeme."

„Tako nekako", poručila je uz lagani osmijeh.   

Toga dana vjetar je strašno zavijao.

Treća noć bila je identična prošloj. Diana nije znala u točno koje doba vrištanje počinje, no bila je uvjerena kako u vrijeme kada vrisak biva najglasniji, Gospodin spava. Trudeći se odgonetnuti tko proizvodi glas, zaključila kako je glas muški.

Muškarčev glas čuo se i sljedeće noći. I noći nakon toga.

Djevojka više nije mogla izdržati, stoga je priupitala bračni par tko to svake noći vršiti.

„Moja preporuka je da to zanemariš", obratio joj se starac i okrenuo leđa.

„I nipošto, ali nipošto ne izlaziš iz kolibe dok se ne razdani", poručila joj je starica.

Možda je to bila znatiželja koja Diani nije dala mira te noći, možda je bila briga kako netko neopisivo pati, a možda namjerno nije htjela poslušati upozorenja. Tako se te iste noći, kada joj bračni par nije htio odgovoriti na pitanje, ustala i približila vratima. Međutim, ona su bila zaključana, a ključ se nije nadzirao.

Sljedeće noći prije spavanja uočila je kako starac ključ nosi sa sobom u svoju spavaću sobu. Stoga je odlučila izaći kroz prozor. Prije nego je razbila staklo, te se progurala van, s nožem je izrezbarila ispod kreveta dvije riječi - muški glas.

Zbog ledenog zraka bilo joj je drago što je na sebe obukla pola odjeće koje je pronašla u ormaru. Sa svjetiljkom u ruci uputila se u smjeru odakle je smatrala da glas dopire. Magla je obgrlila njezinu okolinu dok joj je tijelo nestajalo u tami.  

xxx

U zimu 1814. godine našeg Gospodina, tama je obgrlila šumu kojom je gazio vojnik Levski. S mislima na grozni rat od kojeg je pobjegao, iscrpljeno je tapkao po gustom snijegu, lutajući među zastrašujućim stablima, sve dok nije naišao na kolibu na čistini. Pokucao je na vrata te ugledao starca i staricu.

„Duboko se ispričavam, ukoliko vas ometam", započeo je teško dišući dok su mu se obrazi ledili od hladnoće. „Prošao sam dug put i strašno sam gladan i žedan. Zamolio bih vas da me udomite na jednu noć dok ne sakupim snage za dalje."

Starica mu je ponudila kolače i topli čaj. Rekla mu je da već veoma dugo vremena nisu imali posjete i da joj je drago što je ugledala novo lice. Primijetio je u gostinjskoj sobi kako je staklo nadograđeno na nekoliko mjesta. Starica ga je upozorila na vrisak kojeg će čuti. Vojnik nije bio siguran o čemu mu je zapravo govorila, tako da je ubrzo zanemario njezine riječi. Međutim, taj isti vrisak naglo ga je probudio usred noći. Nije znao odakle dolazi, niti što znači, no u jedno je bio uvjeren – vrisak je bio ženski!