Komadići duše

01

Tebi.

Tebi koji si mi priuštio najljepše, ali i najružnije momente u mom životu.

Znaš, skoro da me je i prestalo boljeti. Skoro da se i ne trznem kad netko spomene tvoje ime. Skoro pa me srce i ne zaboli kad mi tvoja sestrična, a moja najbolja prijateljica priča o tebi.

Dobro sam. Odnosno, bolje rečeno, bolje sam. Ali to je tebi ionako sada, vjerujem, tako malo bitno.

Iskreno, užasno sam zbunjena kako da se osjećam povodom tvog postojanja.
Trebam li biti ljuta zbog toga što sam ti, izgleda, tako malo značila? Ili se sa osmjehom sjećati svih naših noći provedenih na igralištu?

Još i danas, nakon skoro dvije i pol godine, osjećam tvoje ruke na mojim obrazima. Sjećaš se te scene?

Kupali smo se u moru. Iva nije mogla ići, bila je u kazni. Htio si da te otpratim do tvoje kućice iako si jako dobro znao gdje je. Kao, prvi put si u kampu. To je bio još jedan tvoj trik. Malo sam kolutala očima, ali ajde, pristala sam.
Hodali smo, i zaustavili se kod "Šiptara".
" Sad znaš di si, ne idem dalje", rekla sam i pozdravili smo se.
Točnije ja sam te, onako mokra, umotana u ručnik zagrlila, a ti si me poljubio u čelo.
Bože, kako sam se tada osjećala ponosno. Sretno. Kao da nekome pripadam.
A tek onda kad si mojoj mami rekao da ima najbolju kćer na svijetu? Pa da je trebalo, i stijenu sam mogla pomaknuti u tom trenutku.

Da, bila sam zaljubljena. Što si drugo i mogao očekivati od djevojčice od 14, skoro 15 godina koja ti sjedi u krilu i koju držiš za ruku i pjevaš joj " Iz jednog pogleda"?

Tebi je tad, s druge strane, sa 17 bitno samo da povališ neku. I donekle razumijem to.

Jedino što ti zamjeram je ona poruka. Ona prokleta " Više se nećemo čuti",poruka. Samo to.
Mogao si to izvesti puno elegantnije i bez da itko bude povrijeđen. Sjećam se kako bih se vrlo vjerovatno davila u suzama samo da tad prijateljica iz Bosne nije bila kod mene. Ona me spasila.

Pričala sam s Ivom jedno veče o tebi. Na istom onom vrtuljku, na istom onom igralištu. Rekla je da misli kako  ti zapravo i ne znaš koliko si me sjebao. To je djelomično točno.
Zašto bi me, u suprotnom, ovo ljeto pazio na Zrću? Zašto bi tvoje ruke opet pronašle put do mog struka?
" Nemoj", rekla sam ti. Sjećaš se?
Pogledao si me, kao ne razumiješ u čemu je stvar. Jednostavno nisam sve mogla proživljavati ispočetka. Nemam snage. A svjesna sam, ako ti dopustim da mi se ponovno približiš, da ću završiti na istom mjestu kao i prošli put.

Voljela bih da sjednemo na kavu. Ti i ja. Sami. Da se ispričamo, eventualno isplačemo i da možemo krenuti dalje. Da ti kažem šta mi je na duši i da napokon sa sigurnošću mogu reći da sam raskrstila s tobom.

Ako me pitaš, odljubila sam se. I to sam ljetos potvrdila. Ono što se nije promijenilo je to da mi je žao što si kreten i što nisi znao cijeniti da te netko voli.

Ja sam sada opet zaljubljena. Ne sretno, ili ne, još ne znam, ali sam zaljubljena. A tebi, mili, želim da nikad ne vidiš onu bol u kćerinim očima kakvu sam ja imala. To bi ti bila najveća kazna.

Ono što ti mogu obećati da ću zauvijek pamtiti naš 21.06.2017 i tebe kao svoju najveću lekciju. Kao podsjetnik da ne mogu dobiti sve ono što poželim, jer bi u protivnom ti već davnih dana bio moj.

Uvijek tvoja,
Tatina princeza