Dug strasti 🔚✔

PROLOG

Ko sam ja?

U ovom trenutku ne mogu ti ponuditi odgovor.

U ovom trenutku ne prepoznajem sebe. Koraci su mi nestabilni, potezi nimalo jasni, dok me pod oštrim uglom promatra oko potpunog stranca.

Nepoznati su mi putevi kojima se krećem. Lutam između prošlosti i budućnosti. Bježim od stvarnosti, dok nosim ožiljke duboko urezane u koži. I one ispod kože čije tragove ne možeš uočiti bez da mi dotakneš dušu, dok ti istovremeno ostavljam opekotine na vrhovima prstiju. Ili unaprijed položiš svoju na dlan u zamjenu za ćutanje.

Ko sam ja?

Ta činjenica sada je najmanje bitna. Ime i prezime, moje godine, obrazovanje, izgled... Ništa od toga sutra neće biti važno. Noćas ću novom ranom ubiti staru. Napraviću novi rez. Novim sjećanjem pripitomiću stara. Ova noć progutaće sve dane iza mene. Izbrisaće tragove. Moje postojanje. Kao da me nikada nije ni bilo.

Ali prije nego zajedno uđemo u ovu noć, otkriću ti ko sam bila. Bar ti toliko dugujem.

Srećno dijete. Eto, to sam bila! Djevojčica sa pristojnim djetinjstvom i još pristojnijim haljinama. Potkovana maštom i snovima. Željama zapisanim među zvijezdama. Glavom u oblacima. Uspravnog hoda i glasnih koraka. Bučnog i širokog osmijeha. U očima svoje majke život i kazna. U očima svog oca zlato koje vremenom gubi sjaj.

Prijatelji...Sa njima je svaki trenutak bio tanana radost življenja.Igra je bila uporište života, sve dok život nije postao igra u njihovim očima, a ja dodatak za saosjećanje i žaljenje.

I on....Voljela sam. Bila sam voljena. Rukama koje su razbijale svaku nervozu i nemir utišavale. Riječima zbog kojih mi se u grudima odvijao potres. Vlastita bajka koja je završila suzama. Prerano da se ispiše njen kraj. Prekasno da odem bez osvrtanja.

Staza po kojoj se kretala moja budućnost bila je jasno uknjižena u šablonu zvanom život. Sa prvim koracima staza se urušila, kao domino povukla je za sobom porodicu, sreću i budućnost. Otvorio se pakao, isisavajući svaki atom života koji je udisala djevojčica. Srećno djetinjstvo je sagorjelo do pepela. Prijatelji su iščezli. Porodica se pretvorila u rasulo. A ja?

Okružena provalijom natjerana sam da odrastem za jednu noć. U potpunosti slomim onu djevojčicu i postepeno je ubijam. Još uvijek osjetim njeno opiranje. Ova žena danima se bori da joj se ne preda. Da ne odustane.

Ovoga puta svjesno sam ušetala u ruke đavola. Hotimično sam izabrala vrata. To što se iza njih krije pakao, nepoznat za razliku od prethodnog, stvar je odluke. Neki bi to nazvali nesrećnim okolnostima ili početničkom greškom. Ja to nazivam izborom.

Izbor da prihvatim igru za dvoje. Odlučnost da se poigram za đavolom kako bih slobodno disala. Slobodu živjela. Život počela ispočetka. Sebe iz temelja sagradila.

Novi početak... Dok čekam novi početak u ovu noć ulazim teatralno. Započinjem je kao filmska glumica, dok po posljednji put nosim ime i prezime prošlosti. Zapravo to i jesam. Plaćena sam da glumim. Prodam patetičnu priču, predstavim sebe kao naivnu i krhku djevojku. Što je priča patetičnija on je veći heroj. Postaje sve veći junak u sopstvenim očima, a ja izlika za učinjeno dobro djelo. Jedan grijeh počinjen iz dobročinstva, učiniće da svaki proizveden iz zločina ostane umanjen. Nemjerljiv.

Za to služe ove mračne noći. Stvorene su da bi se grijeh počinio i sahranio. Sa dozom čemera i malo osmijeha. U tamnim sobama bez izlaza. Bez kajanja. Kajanje ostavljam za drugi put. Za idući susret.

Oči mi lutaju od prozora do ekrana telefona naizmjenično. Njegov poklon. Haljina, ogrlica oko vrata, udobno sjedište skupocjenog automobila i raskošna svjetla grada...ništa od toga ne pripada meni. Pripada muškarcima poput njega mračnim i tajanstvenim. Ženama koje su plaćene da jednu noć podilaze njihovim junačkim činovima. Ženama koje svoje postojanje posvete predstavi. Za njih. Za druge. Za život.

22:40

Dvadeset minuta dijeli me od hipnotišućeg pogleda. Ne lažem kada to kažem. Jedni pogledom može da te ohladi. To je posljedica leda u očima. Antartika čija ljepota te prvo radoznalno privuče, a potom sledi svaku misao. Svaku viziju.

Njegov dodir djeluje oprečno. Prži te dok ne ostanu tragovi na tijelu. Dah počinje da puca, puls probija kožu, a srce gubi ritam.

Dok nanosim još jedan sloj karmina posmatram svoj odraz. Skoro sve ožiljake uspjela sam sakriti. Sve osim jednog. Vjerujem da ga je on privukao. Prije svega moj strah i drskost. Bespomoćnost i hrabrost. Mene je privukla opasnost.

Opet u mislima vrtim njegov lik, dok prstima opipavam dijamant na vratu u obliku slova A. Hladnoća dominira njegovim stavom, a pronicljivost njegovim očima. Istovremeno se na površinu izlivaju zavodljivost i tama. Opasna tama.

Automobil je stao. U njemu više nije toplo, a ni ugodno.Vrata se otvaraju, u susret mojoj ruci dolazi druga. Hladna je, iako mi služi kao oslonac. Spuštam čvrsto stopala na klizavo tlo, dok mi oštar zrak šamara kožu. Kaput klizi preko mojih ramena, a svjetla zgrade podsmjehuju mi se.

Osjećam njegov pogled na sebi. Tu je... posmatra me. Analizira moje tijelo. Očekuje očajnički potez kukavice. Unaprijed slavi moju propast.

Okrenula sam mu leđa. Drska sam,a njemu to laska. Rekla bih da ga zabavlja moje proklizavanje na tankim potpeticama. Ali ne zadugo.

Spustila sam pogled na tuđe grudi. Prepustila sam se drugim rukama koje me spretno drže u mjestu. Nisam posustala. Nisam pala. Oni na svom testu jesu. Čekajući moj bijeg. Moju predaju. Moj poraz.

On....ne zna zašto sam noćas ovdje. Kada bi imao i najmanju pretpostavku zašto ovo radim, shvatio bi da moja prva pomisao nije bijeg. Mogla bih to uraditi, ali neću.

Okrećem se ponovo. Podižem glavu. Zaustavljam dah. I lupanje srca. Ironično mu se osmjehujem. Ukrštaju nam se pogledi. Moja prva pomisao je spas. Njegova je pretpostavljam bijes.

Ne mogu otpočeti budućnost, dok mi sjena prošlosti diše za vratom. 

Svaki kraj treba epilog. 

Prošlost noćas dobija svoj zajedno sa njim u njemu.