Time is Over ➵ h.s.

24. Chapter.

Osjetim kako mi blagi povjetarac diže pojedine pramenove kose dok hodam niz ulicu držeći ruke u džepovima jakne. Uspješno držim ravnotežu, tanki sloj leda se napravio na pločniku, svim otežava hodanje, a tako i meni. Prilazim kući koja je okićena sa crvenim lampicama. Preko noći i dana je napadalo snjega, ali sam se odlučila iskoristiti ovu       situaciju gdje je malo prestao da se prošetam.

Osjetim kako mi je nos hladan, kao i uši, iako nije toliko niska temperatura... Dobro... Ispod ništice je. Trava ispred kuće se uopće ni ne vidi, hodam prema vratima i dalje pazeći na ravnotežu. Sigurno bih ga mogla vidjeti kroz prozor, ali zastori mi to onemogućuju. Polako izvadim ruku iz džepa i posegnem da pokucam na vrata, te što većom brzinom gurnem ruku nazad u džep. Pričekam par sekundi te se vrata otvore. Ugledam ga kako stoji ispred prije nego što me uhvati lakat, privuče unutra te zalupi vratima prije nego što me zagrli. Vrlo je toplo unutra te opustim mišiće, iako nisam ni znala da su bili napeti, mišiće sam opustila odmah na njegov dodir, a ne na toplinu u prostoriji.

"Gdje si do sad?" Šapne, pogledam prema TV-u. "Ljupke kosti?" Šapnem još tiše od njega i pogledam ga duboko u oči, on dobro zna da volim tu knjigu i film. Kimne i rukom mi pokaže da sjednem, što i napravim nakon što skinem jaknu i stavim ju na stolicu dok on ide prema kuhinji i donose još jednu šalicu sa toplim čajem.

Čaj. Jedna od puno super stvari ovdje. Stavi mi šalicu u ruke i sjedne kraj mene te mi poljubi čelo. "Imaš kakve planove za sutra?" Sutra.

Božić.      

"Ništa... Ti?" Nasmije se, naslonim se na njegovo rame dok on uzima moju ruku i blago ju stisne. "Također... Možemo... Provesti zajedno? Ako hoćeš možemo nekoga pozvati?"

"Ashton dolazi sutra... Pa ovaj..."

"Znači Ashton i Rowan?" Pogleda me u oči sa osmijehom. "Ovdje? Misliš ih pozvati ovdje?" Čudno za povjerovati, ipak je Rhydian držao ovo mjesto kao nekakvu vrstu tajne, mjesto gdje mu nitko ne smeta, osim Harrya i... Mene. Ako mu smetam. "Da... Zašto ne prespava ovdje? Ima mjesta, da ne troši novce."

"Da... Jesi siguran?" Rhydian nikada nije bio obožavatelj ovakvih stvari. "Ashton je super tip. Zašto ne?" Koliko mi god sumnjivo ovo zvučalo složim se s njim i opet pogledam nazad prema TV-u. Previše čudno,  ali okej... Događa se.

"Samo... Samo da mu javim." Ustanem se i odem do kuhinje. Iako nema razloga da budem sama ipak se odlučim za to. Vrlo sam čudna osoba, i ipak me on voli. Izgleda da je on čudniji od mene zbog toga. Izvadim mobitel te ga prislonim uz uho čim stisnem ikonicu slušalice kraj Ashtonovog imena. Čekam par sekundi, poslije čega čujem njegov glas.

"Helena? Je li sve u redu?" Zabrinuto kaže, jutros sam ga zvala, pošto je badnjak. "Uhm... Da... Samo, sutra kada stigneš do fakulteta odvest ću te kod prijatelja, gdje ćeš spavati, vrijedi?"

Tišina.

"Misliš kod svog dečka?"

"Ashton." Kažem, ali duboko udahnem i pogledam opet prema Rhydianu. Sjedi na kauču, pokriven sa nekakvom dekicom, izgleda nevjerovatno. Ruke su mu posve istetovirane, ali evo ga, sjedi pokriven nekom dekicom, pijući čaj dok gleda film. Preslatko. "Dobro, dobro." Smije se. "Znači prvo do fakulteta pa onda kod njega?"

"To je plan." Potvrdim. "Okej, ako se plan ikako promijeni javi mi. Pozdrav."

"Ćao." Završim poziv, spremim mobitel i sjednem nazad kraj Rhydiana. Pogledam prema drvcu koje stoji u kutu sobe, dva metra od TV-a. To je drvce srednje veličine,    okićeno lampicama, crvenim i sa  crvenim kuglicama i onim boje zlata. Jako je lijepo izgledalo, osjeti se ta Božićna atmosfera. Pokrijem se dekom i doslovno se zbijem uz njega, želim da mu budem blizu.