Ona će se uzdići...
Jer zov krvi nikada ne spava.
Arden Blakely se već punih šest mjeseci nalazi u umobolnici dijagnosticirana teškim mentalnim poremećajem ličnosti.
Eve, žena crne kose i crvenih očiju dolazila bi kad god ona to poželi i isto tako...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Bjelina, tupa bol. Paraliziranost, praznina. To je bilo ono što je osjećala, radila, doživljavala cijelo vrijeme. To je ono što ona jest.
Svi ti lijekovi, obazrivi pogledi, samoća... Sve to dovodilo ju je do nevidljivog, tihog ludila.
Prije šest mjeseci bila je sretna djevojka, sa svojom obitelji se tek doselila u jedno malo mjestašce u blizini Danske. Njezini roditelji oduvijek su bili pustolovi, voljeli su često putovati, što su i činili, zbog čega su njezina djetinja sjećanja uvijek bila ispunjena pomalo maglovitim, ali lijepim sjećanjima o živopisnim zemljama u kojima su živjeli.
No, kada je Arden došla u Dansku, sve se u njezinom životu promijenilo. Preko noći, postala je druga osoba, osoba s alter egom koji je bio opasan za ljude oko nje.
Jednog blaženog jutra, probudila se s glavom naslonjenom na hladan pod, a u ustima osjećala je čudan metalni okus koji je polako klizio s njezinih usana prema bradi, ostavljajući topao trag odvratne svježine. Otvorila je oči. Soba se počela vrtjeti oko nje, sva u tami, bez imalo života u sebi. Ušavši, zateče prestravljene roditelje kako sjede jedno do drugoga na fotelji, u čistom strahu pribijeni jedno uz drugo. Kada je vidjela očevu ruku u debelim, bijelim zavojima, a kuhinjski nož u zdravoj ruci, shvatila je što se dogodilo, no bila prestravljena činjenicom da je to upravo njezinih ruku djelo. Pogled se počeo mutiti, mučnina je navrla od trbuha do grla izazvaši suze pomiješane s odvratnom povraćkom koja se nakon par tihih sekundi prolila na krvavi pod. Obrisavši usta, još uvijek je šutke klečala zureći u svoje krvave ruke i tamnu tekućinu koja se skorila ispod njezinih noktiju. Kada ponovno povrati sav preostali otpad iz sebe, poče ubrzano disati, jer sva ova mračna atmosfera, smrad, krv, slanoća suza činila se kao noćna mora, ona iz koje je znala da se možda neće probuditi. „Mama? T-tata?”Iznenadi ju grub glas koji siđe s ispucalih blijedih usana koje su još drhtale od znojne hladnoće i iščekivanja. ”Što se dogodilo?” „Ti... Ne sjećaš se?”Glas njezine majke odjednom joj se učinio tako stran. Nikad nije čula tu neprijateljsku, grubu stranu istog, zbog čega je instinktivno briznula u plač. „Ne, ne sjećam se. Što nije u redu sa mnom? Oprostite mi što sam vas tako povrijedila. Ali uistinu, zadnje čega se sjećam bilo je da sam legla u krevet i zaspala, a ujutro se našla ovdje.” „Nismo još zvali policiju. Nismo znali što da uradimo, kao da to nisi bila ti.”
Objasni nešto popustljiviji otac. „Moramo ići. ”Nepokolebljiv glas majke ju trzne iz navale tuge. „Kako to misliš? Gdje?”
„Gospođice, vrijeme je za lijekove.” Prene ju glas starije, punašne žene. Bezvoljno proguta kruti sadržaj osjetivši metalnu mučninu kako se spušta niz njezino grlo. Kada se pogledala u ogledalo, više nije bilo mutnih smeđih očiju ni iste takve kose te blijede, ispucale kože. U ogledalu sada je vidjela samo tamninu kože išaranu raznolikim crnim simbolima, blistav, zloban osmijeh, crnu, dugu kosu, oči obojane samom krvlju.
„Što ćemo danas raditi, ljepotice?” Progovori dubok prodoran glas koji ju uvijek iznova podsjeti na noćnu moru u kojoj se nalazi. Više nije imala kontrolu nad svojim tijelom, bila je samo nemoćni promatrač čiju je kontrolu preuzela strana osoba itekako nečistih namjera.
Za razliku od njezinog posjednuća dok je živjela pod obiteljskim krovom, sada se morala sjećati svake grozote koju bi ona počinila u njezinom tijelu.
