XXXV Ljubav sa okusom čokolade

531 34 15
                                    


Davide ako te budemo čekali još minuticu duže, krenut ćemo bez tebe, jesi li me čuo, ti ulickani?

- Nono nemoj tako, samo sam provjeravao da li smo sve ponijeli i pozatvarali.

- Ma da i zato ti je na kosi kilogram gela. Hajde kreći više, ja matora sam brža od tebe, baš voliš da se riktaš ispred ogledala. Nemam pojma kako te Elena može čekati, ona žensko se brže spremi od tebe. Uh na koga si to nalik? 

U tom trenu na licu joj se iscrtao tužni osmjeh. Znala je ona dobro na koga je nalik, ali ta sjećanja već godinama duboko zakopava, jer nikada nisu prestala da je bole.

- Davide čekam vas na verandi ispred, jeste me čuli?

Da nono jesmo, evo nas za minuticu.

Znala je itekako dobro koliko traje minuta njenog unuka, pa se krenula smjestiti u stolicu za ljuljanje na svoje omiljeno mjesto u toj kućici uz more.

Pustila je da je lagani povjetarac i mirisi odvedu stazama djetinstva. Dana radosti i blaženstva koje je ponovno stekla tek kada je podijelila postelju sa svojim voljenim. Toliko joj je nedostajao da je bilo dana kada nije imala snage misliti o njemu. Sreća koja je izvirala iz njenih voljenih otpustila je sve njene kočnice i barijere. Ovih dana tu uz more prošla je svim stazama svog života i onim uzlaznim i onima koje su bile poniruće. Na kraju je uzela svoj stari debeli dnevnik sa receptima i počela ponovno pisati.

Jutros je željela pisati pismo majci, ono što nije učinila već godinama. Tri para golupćića i širenje porodice kao i ovo vraćanje u domovinu potaknuli su je na to.  Prisutan je i taj strah koji se osjećao među ljudima. Slušala je vijesti i taj neki novi virus širio se poput požara. Bila je sretna što se vraćaju kući, nije se više osjećala sigurnom, a nagovorila je  Mariju i Erika da ipak  krenu nazad sa njima.

Mislila je da će je prognoze o njenom zdravlju zastrašiti i da će se osjećati nemoćno, ali to se nije dogodilo. Suviše lijepoga joj se dogodilo i osjećala se življom i ispunjenijom kako nije još od dana kada je Methew posljednji put rekao "volim te moja marmeladice".

Bože kako je voljela tog muškarca. Nije bila neki zanesenjak bila je stamena, uporna, sposobna i postigla što je malo žena njenog doba, ali on je bio njena slijepa tačka. Budio je u njoj romantičarku, sanjarku, vizionarku, bio je njena bolja polovina. Zvučalo to kao kliše ili ne, on ju je činio potpunom i od kada nije uz nju ma koliko to prikrivala osjeća se slomljeno i staro. Zbog djece i unučadi nekako je izgurala  te prve mjesece. Nije imala srca da ih rastužuje i zabrinjava, ali njen život nije bio više isti. 

Kao djevojčica nosila se sa gubitkom majke i sestre, sa otkrićem bratove nesreće, a onda i sa gubitkom svog voljenog pape, te vesele grdosije. Ništa, ali baš ništa je nije pripremilo na ono što joj je odlazak Methewa učinilo. Duša joj je bila pokidana i znala je da je ma koliko se svi trudili niti jedna nit sreće ne može zašiti. Otkriće postojanja Andree i ulazak te vesele i lijepe djevojke u njen život učinio je mnogo, ali ono što vas nagrize do srži teško može da se izliječi. To je poput hronične bolesti koja se zaliječi, ali je i dalje tu, to nedostajanje,  čežnja i valovi praznine. Noću se znala buditi na mokrom jastuku od suza koje su se u snovima slijevale niz obraze.

- Nono idemo li?

- Davide dušo da namještam sat po tvom vremenu nikada nigdje ne bih stigla na vrijeme. Jesu li svi spremni?

Svi su već u automobilima, a Luca je već na stanici i kupuje karte. Kaže da moramo zavezati marame ili šalove na usta i ponijeti rukavice. Ovaj virus se širi i tu u Italiji nije baš najbolja situacija, kaže da je već par vozova punih turista krenulo i da se požurimo. Što prije krenemo kući, bit će bolje. 

Ljubav sa okusom čokolade 🔚Where stories live. Discover now