Prolog

22.8K 362 19
                                    

Nijedna žena nikada nije moga tebe da mi zameni. Nijedna nije bila kao ti. Nijedna me nije gledala očima koje su mi pričale priču o najlepšoj ljubavi za koju sam ikada čuo.
One su pričale o dvoje ljudi koji su goreli od mržnje, zatim se davili u prahu i pepelu vatre koji su ostavljali za sobom, dok su pokoravali sve ispred sebe ne dozvoljavajući sebi da se sudare i spoje. Na kraju krajeva, nakon svih muka koje su prolazili to dvoje da bi ubili ljubav, iz pepela se iznova rađao feniks njihove nove, još jače, zabranjene ljubavi...

....

Prstom je prešao uz moj vrat. Vrebajući me pogledom, jer znao je dobro da ne smem da se maknem dok su pištolji njegovih ljudi upereni u lica mojih roditelja. Naježila sam se od glave do pete, taj osećaj me ubijao, bila sam ga besna, ali nemoćna da bilo šta učinim.

Spustila sam pogled moleć Boga da ih pusti žive i zdrave.

''Bolje da si samo sedela tu i ćutala, ne bih te ni pogledao, ali kad si uključila taj tvoj dugi jezičić, ja sam naprosto došao na još bolju ideju...''- gledala sam ga u neverici, svaka reč koju je govorio udarala je direktno u moj mozak i unosila jezu u moje kosti. Toliko me plašio njegov ledeni pogled, da sam samo zaleđeno klečala, skoro da nisam ni disala jer njegove su oči bile prestrašne za mene.

"Ti ideš sa mnom..."- oči su mi se raširile za tri broja.

Zar me tek tako može uzeti kao da sam neki predmet, kao da sam čovek bez imena i korena? Zar sam sad njegovo vlasništvo tek tako?- uporno se vrtelo u meni. Istim onim prstom, kojim me maločas naterao u svojoj "igri" da odaberem koga će prvog ubiti od mojih roditelja, sad krene da klizi niz moja prsa sve do ruba mantila u kom sam klečala pred njim.

Namrštim se i sklopim oči besno, ponovo nemoćna da bilo šta uradim, iznova i iznova me sramoti pred očevim očima, a ja ne mogu ništa da uradim i sprečim to jer život mojih roditelja zavisi od mene.

Samo sam skrenula pogled iako mi je strogo zapretio da to ne radim.

''Preklinjem te ne uzimaj mi nju, molim te!''- moj otac krene da ga moli dok on ne skida pogled sa mene već vreba idalje predatorski. Kao da mu je u glavi svaki čas još zlokobnije delo.

''Ostaviću Vam je ovde tri dana, da se pozdravi sa svojom bedom i nemaštinom, a onda ću doći. Ne umnjajte u to...''- odmakne se od mene i odmeri me još jednom pre nego što se okrene ka mom ocu.

''Lepu ste ćerku stvorili. Dostojnu mesta pored mene.''- šepurio se i likovao jer smo svi bili svesni toga da protiv njegove reči ne možemo nikako ići.

''Ti si đavo! Ne bi joj doneo sreću sve i da je voliš! Samo ćeš je upropastiti! Gade!''- mama krene da se dere na njega dok on gleda u nju i smeška se, opet, tako ljigavo i podlo, kao sam đavo.

''Obrisaću ti taj osmeh, đubre odvratno!''- krenula je da ustane kako bi ga se dokopala, ali ju je njegov čovek vratio na pod i pored njene glave ispalio metak koji je razbio prozor na šta smo obe vrisnule preplašeno.

''Ko kaže da mi nije cilj da je upropastim, gospođo? Niste ni svesni kako ću sve da je imam i koliko će joj se to svideti. Pevaće moje ime od sreće dok joj budem sve to radio...'' izvuče svoj pištolj lagano i uperi ga u mamu.

"Uzmi me molim te samo ih, preklinje te, nemoj ubiti!!"- vrisnem nakon duge tišine u kojoj je on govorio svakakve gadosti, a on pištolj onda uperi u mene. Nagne glavu na drugu stranu i cokne jezikom. Priđe mi i skupljenih obrva isprekidano šapne:

''Ššš-ššš''- na usne mi spusti vrh cevi pištolja. Zacvilim i pokušam da zadržim suze.

''Uzeću te sigurno, a ti...Nemoj da me ljutiš''- šapne na moje uho i nežno palcem obriše moju suzu, pa isti taj palac smesti na svoju usnu i jezikom oliže njegovu jagodicu ne bi li okusio moju suzu.

''Bićeš moja, Magdalena. Tako ćeš zavoleti to...''-  odmakne se i krene ka vratima.

''Zbogom Megi... budi pametna, vereniku reci da je dobio otkaz jer će ga zameniti mnogo bolji...''- nasmeje se i izađe iz kuće dok njegovi ljudi idu za njim kao psi.
Dopužem odmah do tate. Zagrlim ga i povučem mamu u zagrljaj sa njim.

''Sve će biti okej...''- rekla sam iako ni sama nisam verovala u to. Tata, čovek stena, osoba koja nikada u životu suzu nije pustila, a mnogo smo toga teškog prolazili, lio je gorke suze na mom ramenu.

''Proklet nek je, zar devojačku sreću da uništi?''- mama ga je klela dok sam je ja još jače stezala.

''Žao mi je Magdalena, žao mi je što zbog mene ispaštaš...''- rekao je tata tiho i izvukao se iz mog zagrljaja. Obrisao je svoje suze i spustio pogled na svoje ruke.

Lice mu je od batina koje je dobio od onog gada bilo svo unakaženo, stalno je rukama brisao krv sa njega, pa su i one isto tako bile krvave.

''Žao mi je što sam vas obe uvukao u ovo. Ali... Novac nam je trebao, a nisu hteli da mi daju kredit u banci jer nemam posao. Nisam ovo želeo, sad nemam da mu vratim. Sve i da prodam ovo malo našeg što smo skrpili, njemu je malo...''- mama ga je zagrlila i spustila glavu na njegove grudi.

''U redu je...''

''Ne nije! Dete će mi uzeti i ko zna šta...''- zastao je kad je shvatio da gledam u njega i čekam da nabroji na prste šta će sa mnom biti, iako i sama znam to što mi sleduje.

Nastaviće se...

Hladnokrvni romantikWhere stories live. Discover now