"Evo čekam, ima deset dana,
ali neću čekat' više ni sat.
Prijatelji kažu još si sama,
'ajde siđi malo sa tog oblaka...
Možemo se složit' da si dama
vrijedna truda, vrijedna čekanja,
al' bit' će k'o u priči,
dama šeće sama
jer bitanga je ipak otišla...
U, vjeruj mi, stanica je blizu,
ovog puta stvarno silazim..
U, vjeruj mi, bit' ćeš još jedna u nizu,
ako dosad nisi shvatila
čitaj mi sa usana...
Ako treba ja ću
priznat' da te volim
i ako treba vikat' ću na glas,
al' me nećeš čuti, dušo,
da te molim
pregrist' ću si jezik zubima..."
*******
Polako se uspravljam, naginjem unaprijed i laktovima oslanjam na koljena, pa palčevima protrljam sljepoočnice.
- Pa... Ovo će biti zabavno! - Danielov glas dopire od nekud iza mene. - Života mi, jedva čekam. Samo se prokleto nadam da se ta diskrecija nije odnosila na Marasoviće i manekenčića. Ne znam kako bi im uspio to prešutjeti. Ajajaj kakvog li veselja.... - cereka se budala k'o pečen zec.
Polako vraćam glavu u prirodan položaj, stisnem usne i... Nekako teško progutam pljuvačku, jer osjetim gadno sranje u najavi. Ne samo što ću morati biti konstantno na oprezu, ne samo što strepim od Hercegovih upozorenja o Aleksandrinom karakteru, već će mi opasno biti narušen moj mir.
Nema ludih izlazaka koji potraju i po tri dana, nema dovođenja tigrica u stan, nema nagog prešetavanja stanom, nema privatnih zabava u mom osobnom prostoru. Ali ima jedna divljakuša koja bi mi mogla okrenuti život naopačke. I kad to kažem, ne mislim da je to nešto pozitivno.
Prokleto se nadam da će Herceg pronaći i prosvirati te budale po kratkom postupku, tako da mu ekspresno vratim paket koji još nisam ni preuzeo, a već mi je dosta.
- Mislim, dakle znam, da ti je potrebno piće. Dolazi ovamo! - Daniel me pozove.
Sat vremena kasnije promatram plavog đavola kako leprša i plijeni pažnju, a u punoj čaši viskija nikako da ugledam dno. Ne ide mi ni alkohol od pomutnje koja mi se stvorila u glavi.
Ona i ja pod istim krovom... Ja i ona pod istim krovom... I gotovo! Blokirao sam na toj pomisli i dalje ne mogu.
Tada ugledam Hercega koji joj prilazi, obrati joj se s par riječi nakon čega ga ona poslušno prati niz hodnik. I da, to je taj trenutak istine.
- Misliš li da će se gospođica Herceg oduševiti? - pitam Daniela pokazujući za njima.
- Hm... - zaljulja se i također gleda u njihovom pravcu. - Nekako nemam osjećaj da će mirno i skrušeno primiti vijest da seli kod nepoznatog frajera na neodređeno vrijeme. - cokće on i provocira me tim pokvarenim smiješkom, jer mu je sve ovo prezabavno.
- Nisam joj nepoznat! - pobunim se.
- Jok, nisi. Zna ti čitavo obiteljsko stablo, stoljećima unatrag, kao i nabrojati imenom i prezimenom svaku tvoju priležnicu.
- To ne znam ni ja, jebote! - ispalim, jer tko bi, k vragu, to znao. Ni onaj Guinness u kojeg se još nisam uknjižio.
- Smijem li primijetiti da si malo nervozan?
- Ne smiješ! Nisam nervozan, samo... Znaš ono... Žena u kući po čitave dane? Kamo ću s njom?
- Kako misliš ''Kamo ćeš''? Nije filadendron da joj moraš pronaći savršen položaj za svjetlost. Daj popij to do kraja da nam natočim još. - pruža ruku da mu dodam čašu.
