Čuvarica (u tjeku)

Poglavlje 1. - Vozom sa istoka na zapad

DIO PRVI:

ZAPADNI BUSAN

Ubrzanog disanja promatrala sam četvoricu muškaraca koji su me okruživali, računajući koliki su mi izgledi da preživim. Oči su im bile sužene, pogledi hladni, usne ispucale, a šake stisnute i spremne da me pretuku na mrtvo ime i zauvijek ponize. Maleni dio mene navaljivao je da odustanem i predam se. To sam lahko mogla uraditi. Sve što sam trebala napraviti bilo je da sjednem na koljena, podignem ruke u zrak i sačekam da umrem blagom smrću, ali nisam mogla umrijeti na taj način.

Zamislila sam majku, onako crvenu u licu i upalih obraza kako nijemo plače pognute glave, previše posramljena i slomljena, dok joj dostavljaju moje tijelo, a uokolo ljudi uzvikuju ponižavajuće stvari na naš račun i zahtjevaju da me bace u more jer ne zaslužujem da me pokopaju. Zamislila sam brata kako se uvija oko majčinih nogu; onako prljav od zemlje s kojom se često igra jer nema igračaka te počinje plakati glasno kad shvati da nešto nije uredu. Svi ti glasovi, njegov plač i majčino lice čak iako nisu tu tjeraju me da ostanem stojati s nogama čvrsto na zemlji. Ne mogu odustati i ne mogu umrijeti ovdje. Ne na ovako nečastan način.

Jedan od njih konačno zamahne prema meni. Trzaj ruke mu je spor, ali ima puno siline u sebi. Juri mi prema glavi i čini mi se nevjerovatno poznatim. Kao da sam ga već ranije osjetila. Ne, zapravo ne osjetila, nego kao da sam ga ranije skoro primila, ali sam se u posljednjem trenutku izvukla. Tako je bilo i sada. Odbila sam ga u posljednjem trenutku te sam izbjegla još jedan krut zamah sa lijeve strane. Ova igra mi je bila poznata. Isuviše gruba i isuviše stvarna da bi bila samo dio moje mašte. Osvrnuvši se na jedan kratki trenutak ugledala sam svjetla reflektora, prozore nekih tri metra iznad nas i par lica kako me promatraju kao da procjenjuju koliko ću još izdržati prije nego što padnem. Okolina mi je bila nevjerovatno poznata i više mi njih četvorica nisu bili jedini problem.

Znala sam gdje sam.

Nalazila sam se u sobi za ispite, na svom posljednjem ispitu na kom ću ili proći i dobiti diplomu ili se kući vratiti u drvenom sanduku. Ta pomisao me uopšte nije ohrabrivala kao ni sama činjenica da mi ta odvratna lica izgledaju nekako poznato. Kao da sam već ranije vidjela te kisele izraze, te ledene poglede i kao da sam osjetila svaki zglob na tim šakama. Parirajući udarcima te zadavajući im povrede pokušavala sam da se koncentrišem na ritam koji moram postići kako bih ih pobjedila. Borila sam se i ranije, i to sa puno više protivnika, ali ovi su bili drugačiji. Tako stvarni, tako zli i tako spremni da me ubiju čim im se ukaže prilika.

Dok pokušavam da eliminišem onog ispred sebe zaboravim onoga iza i iznenada osjetim jak udarac u potiljak od kog mi se zacrni ispred očiju. Ne, ponavljam u sebi dok padam u tminu i sa usta mi se otima jecaj poraza.

Ovo nije trebalo ovako završiti.

Tama me u potpunosti obavija i lica četiri muškarca nestaju ispred mene. Počnem zamahivati rukama sa malo snage koju imam i u jednom trenutku uhvatim nešto mekano te to povučem k sebi i odbijem da pustim iako tama polahko nestaje.

Trepčem sporo, pokušavajući da se naviknem na iznenadno i zasljepljujuće svijetlo, ali toliko je jako da mi peče oči čim mu ih izložim pa se s toga okrenem na desno, prema manje svijetlom dijelu. Pređem rukom preko lica i ispustim uzdah olakšanja dok mi se slika formira pred očima i shvatim da se još uvijek nalazim u vozu koji nečujno klizi po šinama i hita ka svom odredištu, a u ruci stežem jedan od pernatih jastuka koji mirišu na polje tratinčica.