Čuvarica (u tjeku)

Poglavlje 2. - Moje dužnosti

Pokušavam da shvatim šta se dešava, ali moj um odbija vjerovati u ono što sam čula. Vrata se otvaraju i debeljuškasta, niska i namrštena žena se u tili čas nađe ispred mene te me povede niz hodnik, do posljednjih vrata u redu. Pokuca glasno i čim dobije dozvolu otvori vrata i uvede me u kancelariju. Djevojka kestenjasto-smeđe kose odjevena u uniformu čuvara tipka na laptopu i zvače žvaku, a bez i da nas pogleda kaže: ''Nije tu. Otišao je na poslovni ručak.''

''Bila bih iznenađena da se jednom pojavi na radnom mjestu. Tako im i treba kad su zaposlili plejboja'' mrmlja starija žena i pokaže mi nemarno rukom da sjednem u stolicu naspram djevojke.

Kancelarija je mala, ali miriše lijepo i nije prenatrpana pa s toga djeluje kao prijatno mjesto za rad. Njen sto je velik i svi papiri su uredno složeni u desni čošak, stolica joj je velika i kladim se da je mekana i udobna za sjedenje. Iza se nalazi prozor koji pruža pogled na šumu. Prelijepo je. Mogla bih sjediti ovdje i promatrati pejzaž danima.

''U čemu je problem. Možda ja mogu pomoći'' kaže djevojka maknuvši pogled s ekrana.

Iznenađena sam time koliko joj je lice čisto. Na njemu nema ni najmanje mrlje, ni najmanje nepravilnosti. Ima oštre crte lica, uredne obrve i našminkana je. Pitam se kakav je osjećaj izgledati tako lijepo i uredno svaki dan. Nikada nisam stavila šminku na lice. Nije da sam je imala. Kad živiš u Istočnom Busanu šminkanje ti nikada nije prioritet. Vjerovatno pored nje izgledam neugledno i vjerovatno se pita odakle sam došla.

Jedina stvar koju bih svrstala u negativno kod nje je to što je, kako mogu da zaključim, jako mršava za jednu čuvaricu. Prsti su joj dugi i tanki, ruke naspram mojih podsjećaju me na dvije slamke koje se uvijaju dok kuca i ispija kafu iz keramičke šolje. Uvijek su nas učili da žene moraju biti snažne i da paze za svoj izgled, ali gledajući nju ne želim ni da pomislim kako bi prošla ako bi se našla u fizičkom obračunu.

''Nema je u bazi'' kaže starija žena čangrizavo.

''Jeste li sigurni? Znate da ste i prije par sedmica pogriješili i da se ispostavilo da je dečko bio prijavljen'' reče djevojka smješkajući se.

''Eh sad, svakom se desi da pogriješi. To ne znači da uvijek griješim.''

Djevojka se okrenula prema meni i poklonila mi je osmijeh. ''Reci mi draga, kako se zoveš?''

Potrudila sam se koliko god sam mogla da se ne namršim dok sam joj odgovarala na pitanje. Riječ draga mi je proparala uši. Kao da mi se obračala kao što bi se obratila djetetu. To mi se nije sviđalo jer sam bila daleko od jednog. Njeni dugi prsti su prešli preko tastature, a onda je zaškiljila gledajući u ekran. Nasmijala se i rekla da je sve uredu i da se moje ime ipak nalazi u bazi. Vjerovatno ga je pogrešno napisala prvi put.

''Hm, mislim da mi je vrijeme za penziju'' reče žena i slegnu ramenima. Osjetila sam olakšanje jer je sve bilo uredu, ali onda je u kancelariju ušao mladić sa zavodničkim osmijehom. Zastao je na vratima kad nas je ugledao, ali se brzo pribrao i namignuo je starijoj ženi.

''Vidim da me opet trebaš. Stigao sam. Da vidimo u čemu je problem'' reče i nasmješi se širokim osmjehom. Njegova zlatno-plava kosa je bila uredno počešljana, a odijelo za naučnike koje se sastojalo od bijele košulje i crnih pantalona mu je pristajalo kao da je samo za njega krojeno. Možda je zaista i bilo tako.

''Nema potrebe. Tvoja tajnica se svakim danom pokazuje sposobnijom od tebe. Predložit ću da te izbace, a nju dovedu na tvoje mjesto'' reče žena i izvede me iz kancelarije. Zatvorila je vrata za nama, ali ne prije nego što sam ga čula kako govori: ''Stara vještica.''

Dala sam sve od sebe da se ne nasmijem jer sam prije samo par trenutaka mogla završiti u zatvoru dok mi ne utvrde identitet. Naložila mi je da joj predam papire, a onda, pola sata kasnije, konačno sam mogla otići. U ruci sam imala malenu knjižicu sa novom ličnom kartom i potvrdom da sam spremna za rad. Gospodin Chen je izgledao oduševljeno kad sam mu saopštila da možemo krenuti jer mu se, koliko sam mogla primjetiti, na tom mjestu nije ostajalo duže nego što je bilo apsolutno neophodno. Čim mi je rekao da smo na imanju za sat vremena odlučila sam da malo sklopim oči i odmorim se. Nisam imala pojma da će se vožnja zapravo odužiti.