Tajna floridijanskog Stranca

Bianca

Obilazijući dućane sam potpuno zaboravila da je pao mrak i da bih već trebala biti kući.

Bilo mi je jako čudno što me otac nije zvao ali sam zanemarila pomislivši da je cijeli dan zauzet poslom i da će ako već nije uskoro doći kući.

Hodala sam ubrzano da bih uspjela uhvatiti bus. Samo sam čekala doći kući. Inače nisam neki tip za kupovinu ali ponekad kada me uhvati volim kupovati.

Uske ulice „Lombard street-a" su mi zbog umora izgledale sve uže.

Ruke su mi otpadale zbog vrećica koje nosim. Postalo je hladnije.

Odjednom sam stala.Kao da me je u srcu nešto zaboljelo. Imala sam neki loš predosjećaj ali sam pokušala zanemariti sve dok nisam došla na prag kuće i otvorila ulazna vrata.

Maxine je bespomoćno klečala na podu. Ubrzano je disala i nije bila pri sebi. Nisam je htjela pitati što se dogodilo sve dok se ne smiri pa sam ju posjela na kauč i donjela joj čašu vode s limunom(naša bi majka uvijek govorila da to uklanja stres).

- Hajde ispi bar jedan gutljaj. - pružila sam joj čašu.

Dok je uzimala času svojim bljedim rukama motrila sam je pazivši da joj ne isklizne iz ruku. Koje se nisu prestajale tresti.

Cijelo vrijeme je nešto pokušavala reći ali ju nisam razumijela. Nadajući se da se bar malo smirila, odlučila sam je pitati što se dogodilo. Sve dok na televiziji nisam ugledala hitna kola i poznatu siluetu čovjeka kako leži u tim kolima.

Suze su klizile niz obraze kao da su vodile trku. Nisam mogla disati.Ubrzano sam nazvala Andresa(Maxininog dečka) da pripazi na Maxine.pomilovala sam ju po smeđoj kosi i izašla u mračne ulice Lombard streeta. Dok mi se pogled naše kuće okružene cvijećem gubio iz vida.

Nastavila sam trčati nisam htjela pozvati taxi.

Nisam imala vremena čekati. Trčala sam i trčala sve dok se nisam svorila ispred hitnih kola u kojima je ležao ranjeni čovjek, moj otac.

Otpratila sam ga do operacijske sale i molila se najboljem. To je bilo jedino što sam trenutno mogla učiniti.

2 sata kasnije

Sjedila sam na stolici. Dva sata nisam ništa popila niti prigrizla. Prije nekoliko minuta sam pričala sa Andresom upitao je kako sam i kako je otac te je nadodao da je Maxine malo bolje.

Vrata operacijske sale su se otvorila. Izašao je doktor. Naglo sam odskočila iz stolice upitajući kako je moj otac. Doktor me gledao sažaljevajućim pogledom. Gledali smo se nekoliko minuta sve dok nije prozborio:

- Nažalost, izgubili smo ga moja sućut. -lagano mi je dodirnuo rame te otišao.

Srce me je boljelo, prvo majka a sada otac. Uplakano sam klečila na podu. Oko mene su prolazili doktori i medicinske sestre. Upitivali su treba li mi pomoć, a ja sam samo odmahivala glavom. Nitko nije razumijeo moju bol.

~•~
Nakon ovih užasnih vjesti vraćala sam se kući iz bolnice. Andres je došao u bolnicu odmah čim je čuo. Naravno mislio je i na Maxine pa je nije ostavio samu nazvao je Manuela (najboljeg prijatelja)da ju dođe pripaziti dok se mi ne vratimo.

Pokušavao me smiriti ali mu baš nije išlo za rukom pa me je odlučio samo pogledavati u slučaju da mi pozli.

~•~

I evo nas ponovu u Lombardovoj ulici. Ovaj put bez mog oca. Bez mog jedinog anđela čuvara. On nam je jedini ostao nakon majčine smrti. Majka je bila jedinica a baku i djeda je izgubila u prometnoj nesreći.

Sve sam bliže bila pragu i nisam znala kako da joj kažem. Kako da joj uopće prozborim te riječi? To je bilo pitanje koje me proganjalo sve dok nisam ušla u kuću.

Ušli smo u jednu od najljepših prostorija ove kuće. Dnevna soba. Bila je prepuna mirisnog cvijeća i izgledala je tako spokojno zbog bijelih zidova. A sada, u ovoj trenutnoj situaciji za mene ta soba nije prestavljala ništa osim boli.

Maxine se refleksno podigla iz kauča i upitala me:

- Kako je, kako je tata?

Pogledala sam ju uplakanim očima i bepomoćno rekla:

- Dođi sa mnom u sobu. Moramo porazgovarati. Nisam joj to htjela priopštiti pred svima a i znala sam da ne voli kada ju sažaljevaju.

Uspele smo se uz stepenice do sobe. To malo biće još nije svjesno što ću joj upravo priopćiti.

- Tata više nije s nama.

Pogledala me i istrčala bez riječi. Andres je krenuo za njom.

~•~

Cijelo vrijeme sam gledala u strop dok nisam primila telefonski poziv.

- Gospođice Ortega Florentino policija pri telefonu. Stvarno nam je žao, primite naše saučešće.

- Hvala vam. - suza mi je kapla niz obraz.

- Zovem vas da vam kažem da smo pronašli ubojicu. Trenutno smo ispred vaše kuće i molili bi vas da izađete da nam kažete jeli možda znate tu osobu.

Poklopila sam i istrčala van. Ugledala sam ga, izgledao je tako mlad. Zašto bi netko htio tako nešto počiniti?

Približila sam se i počela ga udarati.

- Ti si kriv za njegovu smrt!! Bio je još mlad!! Zašto uzimaš život nevinih ljudi!?

Pala sam na koljena, nisam vise mogla stajati.