4.

2.1K 48 4
                                    

-Da li imate neprijatelje? Upitao je policajac.
-Koliko ja znam, ne.
-Koliko je ljudi umrlo dok ste ih operisali?
Teško pitanje za bilo kog doktora ili bolje reći hirurga. Splet nesrećnih okolnosti i to je to. Neko ti umre na stolu. Jedna sam od srećnijih hirurga, nisam imala mnogo "ubistva".
-Troje, muškarac od 35, žena od 73 i...
Odjednom sam zastala, ne mogu da kažem.
-I?
-Dečak.
-Koliko je imao godina?
-14..
-Kako se to dogodilo?
-Njegov mlađi brat je mucao dečaku u leđa. Deca su se igrala izgleda. Nije uspeo da preživi. I roditelji od tada krive mene. Rekli su da sam bila malo brža da bih uspela da spasim dečaka. Tada sam završila sa semenom i krenula sam kući kao i svakog dana. I pred ulaz u moju zgradu pozvali su me i rekli da jedina mogu da mu pomognem. Najbrže sam vozila do tad. Iskrena da budem tri semafora sam prošla, nekom liku sam zakačila retrovizor. Ali ipak sam stigla veoma kasno. Dečak je umirao, metak je veoma oštetio kičemenu moždinu. Bila sam u čudu kako je i uspeo do sada da ostane u životu.
Stavili su ga na operaciona sto, i posle 20 minuta smo ga izgubili. Nikada neću zaboraviti pogled njegovih roditelja kada sam im saopštila da im je dete preminulo. Potegli su tužbu. Ali na sudu, sudija im je objasnio da na nisam ništa kriva, da nisam kriva što je njihov sin mrtav. I da su oni krivi zbog toga. Zato što su imali pištolj...

-Da li sumnjate da su u sve ove dosadašnje napade oni upleteni.
-Iskreno, ne znam ni ja.
-U redu gospođice Tošković, hvala vam na saradnji. Obavestićemo vas Šta se dalje dešava. Do sledećeg viđenja.
-Zbogom.
Zatim sam legla i opet počela da plačem. Zadnji put sam plakala kada je mama umrla pre 4 godine, tada smo ostali samo tata i ja. I evo me sad, opet plačem. Posle nekog vreman opet sam zaspala.

Tri dana kasnije

Nalazim se kući, nahranila sam Đoleta i Živojina, a ovo maleno će kasnije Đole da podoji.
Mila i Petar se vraćaju za jedno 10 dana, taman dok se ne oporavim.

°Ding dong°

Neko je pozvonio. Polako sam uspela da ustanem i da dođem do vrata.
-Hej. Bio je to Filip.
-Hej. Rekla bih ti da uđeš ali je stan u velikom neredu.
-Ma nema veze.
-Ima.
-Ja ću ući.
-U neredu je.
-Ne može biti gore od ulice.
-Gore je.
-Ajde pusti me pa ću ja videti sam.
-Sam si tražio. Pustila sam ga da uđe.
Stan mi je stvarno u raspadom stanju. Ali bar ne smrdi.
-Au, da ne znam da si neurohirurg, rekao bih da ovde živi, ni ne znam ko.
Slegnula sam ramenima.
-Idi u kuhinju tamo je najčistije.
I jeste bilo, volim da kuvam pa mi je a čista.
-Gde je?
-Druga vrata levo. Ja dolazim samo da proverim Malu.
-Ko je mala?
-Ime Mala, mače, dete od Đoleta i Živojina.
-Aha, nisam je video kada sam došao da nahrani njih dvoje.
-Verovatno nisi, Đole ju je sakrila u moji sobu, pošto tamo spava, izgleda oseća da je najbezvednije za nju.
-Koliko ima meseci?
-Ma nema ni tri nedelje. Još malo pa će šetati po sobi. Jedva čekam još jednu odgovornost. Prevrnula sam očima.
-Kakva li ćeš ti biti majka?
-Ja majka? HAHAHAHAHAHAH.
-Šta se čudiš? Bićeš majka moje dece.
A pa pretera ga sad.

Mržnja do sledeće tužbe Where stories live. Discover now