Pripovjedač

9. Četvrta istinita priča i vlak

Djeca su stajala u šumskom mraku. Čuli su kako im vlastita srca lupaju u ušima. Cijelo tijelo treperilo im je od straha.

-Jack, što je ono bilo? - uplašeno se oglasi Vivian koja je jedva disala od straha.

-Rekao si da nam se ništa neće dogoditi po danu! – Anthony je uzviknuo, na što ga Josh ušutka.

Jack je namršteno gledao u pravcu gdje je moglo otići ono što su vidjeli maloprije, a onda se trgne. Bio je najsmireniji od svih. - Ne znam. Bit će najbolje da se vratimo.

-Znamo li odakle smo uopće došli? - upita Phillip.

Djeca se stanu ogledavati oko sebe pokušavajući se orijentirati. Grozomorni žubor bio je jedino što se čulo u šumi i ponovno nije bilo ptičjeg pjeva koji bi umanjio strah što se nadvio nad njima.

-Iz onog smjera smo došli. – Anthony pokaže rukom.

I oni krenu.

Hodali su najtiše što su mogli, pazeći na korake. Znali su da idu pravcu gdje je otišlo ono što god je imalo noge, ali htjeli su samo izaći odatle. Zabačena šuma bila je gora nego što su i mislili da će biti. Sada, kada se već puno vidljivije hvatao mrak, atmosfera je postala još gora. Jedinu sigurnost im je ulijevala Jackova i Moova prisutnost. Vjerovali su da dječak zna što radi.

-Tko zna što se ovdje onda dogodilo Scottu i Mary. - reče Josh potiho dok su hodali prema svom spasonosnom polju. – Bili smo pet minuta ovdje i vidi što smo doživjeli!

-Nije mi jasno što smo vidjeli. – Anthony je sam sa sobom pokušavao dokučiti čemu je bio svjedok.

Mučilo ga je to otkad je Jack rekao da ne zna niti on. Noge koje su stajale tik do njihovih glava bile su tako ljudske, a opet tako neljudske. Nije više znao čemu da vjeruje - razumu ili vlastitim očima. Nije htio vjerovati svojim očima jer bi to značilo da je onda u krivu. Ali opet, znao je sasvim sigurno da ono što je maloprije vidio neće nikada za života zaboraviti.

-Ne znam što je to bilo, nisam nikada vidio ništa slično tome. Znam samo da nije bilo ljudsko.

-To i mene muči. Izgledalo je ljudski, ali se nije kretalo kao čovjek. – nadopuni ga Josh. – Prvo sam pomislio da mi se učinilo, ali nije. Nemoguće je da mi se učinilo.

-Što god da je to bilo... - započne Jack. – Nije dobronamjerno.

-Kako znaš? - upita Phillip raširenih očiju.

Jack uzdahne. –Vjerojatno po tome što sam osjetio samo stravu gledajući ga.

Djeca zašute na nekoliko trenutaka, prisjećajući koraka nogu koje su vidjeli. Jack podigne obrvu u hodu pazeći na kamenje koje se počelo pojavljivati na šumskom tlu. – Trebaju li ti sad dokazi, Anthony?

Anthony ništa ne reče. Odjednom, Jack se spotakne o kamen i umalo padne. U zadnjem trenu uhvati ravnotežu. Svi stanu, a Jack se pridigne na mjestu i ogleda se oko sebe. Tlo oko njih bilo je prepuno kamenja. Oštrog, šiljatog kamenja koje je virilo iz tla i koje je djelomično prekrivalo otpalo lišće.

-Nismo ovuda prošli. - reče Jack potiho se uspravljajući u svom položaju i ogledavajući se oko sebe.

Primijeti da neko kamenje i nije tako malo. Neko je dosezalo i njima do koljena i kao da je bilo zabodeno u zemlju, dok su se neka jedva primjećivala. Jack skrene u stranu, a ostali ga zaprate pitajući se kamo ide.

-Jack, nismo tamo išli! - potiho usklikne Josh dok je pratio Jacka.

Jack ga nije slušao. Samo je išao naprijed i promatrao kamenje na tlu. Odjednom stane.