Bivša ljubav

Ko se mača lača, od mača i gine

Bila sam vani, u klubu sa par svojih prijateljica. Bile su tu: Marina, Sandra, Rea i ja. Nas četiri bile smo fantastične drugarice i uvijek smo jedne drugima pričale sve što nam je na duši.
Moram priznati Sandra i ja smo se nekako najviše družile, jer ipak se družimo od moje trinaeste, a njene sedamnaeste.

Sada je meni osamnaest, a njoj je dvadeset i jedna.
Uglavnom, Marina je u klub povela svog dragog dečka, za kojeg je vrlo dobro znala da je vara na svakom koraku, ali se ipak nije bunila i nije palila uzbune oko toga. Mislim tip je bio neki multi- milioner, pa naravno da se gospodična nije baš nešto previše zanimala za raskid. Sve dok dobija njegove kartice i keš uredu je.

Rea je otišla ranije kući uz opravdanje da nije baš najbolje, a Sandra i ja smo prešle za šank.

Meni je stigla poruka na telefon i otvorila sam je i vidjela svog "dečka" u zagrljaju neke druge. Ostala sambez teksta na tu fotografiju. Nisam zaplakala, jer nikada ne plačem. Nisam takva ni da se desi ne znam ni ja šta.

Ja sam pila viski po običaju. Ne znam. To piće je za mene došlo iz samog raja. Mislim, alkohol je porok i kao što znamo po učenju je svaki porok došao iz pakla, ali viski je jednostavno nešto posebno. 

Odmah sam naručila trodupli kad sam dobila i poruku koja je bila propratna pojava uz fotografiju.

"Stara, jel' sve okej?"- upitala me je Sandra, jer ako ćemo iskreno Sandra me najbolje poznavala od svih. Pogledala sam ih.

"Skot ima drugu."- rekla sam nervozno i isfrustrirano. Sad je ukopao samog sebe, jer ne zna sa kim se igra.

"Stara, riješi to. Poznajem te. Nemoj da mu ostaješ dužna."- rekla je Sandra bodreći me. Naravno da me nije povrijedilo to što ima drugu, nego što je mislio da će se tek tako lako izvući iz mojih šaka, ali nije znao mnogo toga.

Ko se jednom zamjeri Diazovoj, zamjerio se cijelom svijetu i to za sva vremena.
Nisam neka osoba koja vjeruje u karmu ili slične stvari, ali ovog puta se nadam da ga karma opali ulice cipelom, prije nego što ja to uradim svojom štiklom.

Tu noć sam se napila kao najveća budala. Ne zbog tuge već zbog nervoze. Ne pijem da utopim tugu već nervozu. Moj posao se stresan. Glava mi je stalno na nišanu, ali čovjek se primiri s tim i nauči živjeti. Navikla sam se na ovaj način života i više mi ništa nije strano.

Niko od mojih bližnjih nije znao čime se ja to stvarno bavim. Nisam im to mogla reći, jer bi me se svi redom odrekli. Meni se dopadao ovaj način života, iako ga zapravo nisam ja ni izabrala nego mi je sam dodijeljen.

Moj život pretrpio je mnoge brodolome, a jedan od najvećih desio se upravo prije dvije godine.

Prije dvije godine sve je počelo. Tada sam imala samo šesnaest. Bila sam kidnapovana od strane nekog mafijaškog kartela. Mnogo trauma vučem za sobom, kao što konj vuče kočiju, ali svejedno ne planiram na odustanem i odbacim sve što sam prošla. Nakon što je vođa mafije kojem sam zapala za oko doživio "slučajno" trovanje, u zadnjim trenucima života je ostavio oporuku i cijeli posao je prepisao i dodijelio meni.

To je bilo najmanje što je mogao uraditi poslije svega. Ne postoji smisao u tome, ali opet ovdje su pare jake.

Što se muških zaposlenika tiče svi me poštuju. Svi imaju ogromno strahopoštovanje prema meni i nema pogovora. Ono što ja kažem je svetinja. Imam glavnu riječ i niko ne smije ni da mi proturiječi.

Trenutno vodim jedan od najuspješnijih mafijaških kartela i bandi u kompletnoj Americi. Moj "dečko", sada već i bivši je bio agent u nekoj državnoj organizaciji. Naravno da nije imao pojma čime se bavim, ali neka. Sve u svoje vrijeme.