Žrtva

Stakleno rješenje

Djevojka je širokoga osmijeha trčala po dvorištu sa svojim dva psića dok se je njezina majka nalazila malo dalje od njih. Imala je i sestru no ona je bila zauzeta učenjem za maturu, iako se je ona održavala tek iduću godinu. Petnaestogodišnjakinja je brzo zgrabila rukama loptu veličine šake te potrčala što snažnije, a dva su ju psa pratila. Ubrzo su ju dostigli pa je zamahnula rukom i bacila lopticu od sebe. Bila je izmorena za razliku od hiperaktivnih pasa pa si je odlučila dati predaha. Laganim koracima prišla je majci koja je sadila neko cvijeće ispred kuće.

„Još se nije vratio?" Nije bilo potrebno spomenuti ime njezinoga oca jer je on njihova tema dok ga nema kod kuće. U njemu je uspomena koja je ugašena i potpuno uništena alkoholom. Nakon što je izgubio posao svako veće vrati se pijan kući i radi nered. Svaka od njih skriva ožiljke ispod odjeće, pa čak i ispod kože. Majka je odmahnula glavom ni ne trudeći se previše nervirati kada će se vratiti. Čim ga duže nema tim joj je život ljepši. Kopaju kraj za krajem jer jedna plača ništa ne može pomoći kod plaćanja računa.

„Do kada ćemo živjeti ovako?" Sjela je pokraj nje gledajući ju sa suznim očima. Ne želi imati strah svaku večer. Majka joj je pokušala dati ohrabrujući pogled, no njoj to nije moglo pomoći pri skretanju misli sa situacije.

„Upamti mila moja. Poslije kiše dolazi sunce. Sve će biti uredu."

„Do kada ćeš biti u zabludi? Nema sretnog završetka, ne ako ćemo trpjeti." Povisila je ton i suprotstavila se majci koja ju je pokušala smiriti mekim i toplim rukama.

„Nemoj vikati. Sve će biti uredu." Laž koju je čula tisuću puta iz njezinih usta.

„Neće! Neće ako danas ne dovršim ovo jednom i zauvijek." Ustala se je ljutito s poda te potrčala što dalje od kuće. Nije sposobna ubiti osobu s kojom je dijelila dio uspomena, no može li ih izbrisati baš kao što ih je i on? Bila je njegova mezimica. Bio je njezin heroj. Ključna riječ je 'bio', od dana kada je okusio alkohol sa većom dozom. Nije se udaljavala previše od kuće već je željela biti sama. Sama sa svojim mislima i uspomenama. Nije voljela ispustiti suzu jer bi smatrala nju kao znak slabosti. Nije željela biti slaba, nije slaba.

Sunce je zalazilo te je od modroga neba nastalo tamnije. Bilo je vrijeme vratiti se kući i suočiti sa stvarnošću. Previše je razmišljala o budućnosti. Napravila je sve svoje rituale večeri i legla u krevet čekajući osobu koja joj je uništila ostatak života. Premišljala se je, no tada je odlučila. Učinit će to makar trebala trunuti u popravnom domu.

Nakon par sati zaspala je, ali u gluho doba noći čuo se odzvuk razbijanja staklene stvarčice. Naglo se je ustala sa kreveta te pogledala na zidni sat. Bilo je pola tri u jutro. Vrijeme kada on uobičajeno dolazi. Potrčala je prema dnevnom boravku od kuda je i dolazila buka. Prizor ju je zaprepastio. Došla je u trenutku kada je svom snagom ošamario majku koja je izgubila ravnotežu i pala. Krv joj se slijevala niz rub usnice i desne nosnice. U tom trenutku nije razmišljala već je stala ispred oca odguravajući ga svojim mršavim rukama koje su ga jedino mogle zaljuljati. „Stani tata!" Vikala je, no on se nije obazirao na njezine riječi već ju je grubo primio i bacio na stranu. Tada je djevojčina sestra došla i počela ga odguravati od majke. Ona je imala malo više prednosti jer je bila snažnija. Uplašena djevojka gledala je u dvije slomljene osobe ispred sebe brinući se kako im pomoći. Ustala se je iako je zadobila teške udarce, te prišla slomljenome staklu. Primila je malo veći dio sa izbočenom oštricom u oba dvije ruke te se kretala prema osobi koju više ne prepoznaje. Podigla je visoko staklo iznad njegovih leđa čekajući da ga zabode u oca, ali sječanja su sama dolazila. Poput filma, a onda povratak u realnost. Stoji iza oca i čeka. Čeka svoju odluku koja više ne može odugovlačiti. Mora nešto poduzeti ili sve propada u vodu. Polagano zatvara oči i čeka čudo. Čudo? Nema ga. Sve je na njoj, no ona ne može ostvariti svoje obečanje. Nije ubojica. U tome trenutku je odlučila.

„Oduvijek sam željela biti zaštitnik." Ni ne trudeći se izgovoriti to glasnije da oni to čuju napravila je potez za kojeg ni ona nije mogla vjerovati da je učinila. Oštricu stakla zabila je snažno u svoj trbuh koji je propao do pola u nju. Silna bol obuzela joj je tijelo pa čak i usporila na trenutak ritam disanja. Pala je na koljena te se potpuno prepustila podu. Pala je na bok koji joj nije mogao prouzrokovati veću bol nego koju je imala. Položila je prste na krvavo i sklisko staklo te ga mukom izvadila i bacila pokraj sebe što je izazvalo sitni odzvuk u njezinim ušima. "Gotovo je?" upitala se je ni ne sluteći da je kraj teškoga pakla u kojem je bila zatočena. Svo troje su se okupili oko nje i u šoku počeli paničariti. Čak se je i u očima oca mogla prepoznati iskra sjećanja i tuge. Ispustila je suzu iz oka te se nasmiješila unatoč boli.

Žrtvovala se je za sigurnost sestre i majke. Žrtvovala se je za povratak staroga života, ali ovoga puta ne će biti sve isto.

***

Želim samo reći da ako netko od vas ima sličan problem nemojte učiniti isto kao i djevojka. Ima i drugih načina. Ja sam uz vas.