16. 10. 2022.
imali smo esej iz srpskog iz kojeg sam dobila četvorku ali se meni mnogo svidio jer je napisan iz srca i obuhvaćen raznim osjećajima. tema koju sam ja pisala je bila "To razumemo samo nas dvoje" (Laza Kostić) po ugledu na Santu Mariu della Salute i odnos Kostića i Lenke. šta znam, značilo bi mi da neko pročita i ostavi mišljenje (a da nije moja profesorka srpskog lol).
"To razumemo samo nas dvoje" (Laza Kostić)
Odnosi između ljudi mogu biti raznovrsni. Ponekad su ispunjeni ogromnom količinom ljubavi koja nas grije oko srca, mami nam široke osmijehe na lica i daje snagu onda kada nam se čini da smo beznadežni. Ponekad su ispunjeni neopisivom boli koja nas guši, slama srca i ostavljaju neizlječivu ranu. Ipak, nekada su odnosi toliko tajanstveni, skriveni da ih gotovo i ne primijetimo. Ostaju zapamćeni između četiri oka i dvije duše.
Kao što je Laza Kostić igrom slučaja, sasvim neočekivano, upoznao Lenku, tako se svima nama svakodnevno pruža prilika da upoznamo tu jednu osobu koja ostavlja neizbrisiv trag. Laza Kostić i Lenka nisu dijelili duge razgovore, tople riječi ili nešto zajedničko. Imali su samo jedan pogled koji je u Kostiću probudio buru emocija. Djelić njihovog odnosa imala sam priliku iskusiti sa jednom osobom i, mada je prošao određeni period i danas mi se čini manje značajnim nego tad, uvijek se prisjetim našeg odnosa sa određenom dozom sreće i istom količinom tuge jer smo ostali nedorečeni. Razlikovali smo se po karakterima i nismo imali mnogo toga zajedničkog. Čak nas je dosta toga udaljavalo kao što su godine razdvajale Kostića i Lenku. Ipak, postojala je nevidljiva nit koja nas je povezala i bez mnogo razmijenjenih riječi. Razgovor nije bio ni potreban jer kada bi me pogledao svojim tamnim očima osjećala sam se kao da mi zadire u dubinu duše i saznaje svaku moju tajnu, vrlinu i manu i najskrivenije dijelove mene. Svaki naš dodir izazivao je tornado različitih emocija i mada bi mi razum govorio da se ne trebam osjećati tako, sve u meni je tražilo da se zadržim još više. Međutim, ma koliko naša tijela komunicirala, riječi nisu promakle i sve je ostalo zakopano, zapečaćeno, možda čak i neuzvraćeno kao ljubav Kostića prema Lenki. No, uspomene su tu, nezaboravne, trajno neizbrisive žive u meni kao podsjetnik na što smo bili i što smo mogli biti. Možda takvi odnosi nose najviše sjete i melanholije.
O tome da li su Lenka i Laza Kostić bili srodne duše i da li pojam srodnih duša treba da se shvata ozbiljno, ili je to samo iluzija suludo zaljubljenih ljudi, teško je govoriti. Međutim, Laza Kostić je pronašao svoj spokoj u Lenki i smatram da svako u životu treba da pronađe svoj izvor inspiracije, svoju muzu, svoju Lenku.
iz eseja sam dobila četvorku, ali to nije ni bitno. spremala sam se za drugu temu ali onda je neočekivano iskočila ova tema i odmah sam znala da želim da pišem o njegovim crnim očima i uspomenama koje su se ugasile zajedno sa završetkom ljeta. trebao mi je ovaj jedan esej, da pišem o njemu kada već nisam pričala i na neki način da se oprostim od njega iako "mi" nismo nikad ni postojali. možda bi nekima izgledalo kao pretjerivanje, i meni samoj se ponekad čini kao da uveličavam nas odnos koji se nikada nije u potpunosti ostvario i danas jedva da mislim o njemu. ipak ponekad se desi da mi dođe iznenada, nenadano, njegov pogled na meni ili ga sretnem kad ne očekujem pa kroz mene prođe nekakav čudan osjećaj i zato ne bih mijenjala nijednu rečenicu.
