Iznad neba🔚

3

2016. godina

Stavljam posljednji komad odjeće u kofer i prije nego ga zatvorim u njega stavim malenu, drvenu kutiju. Pređem prstima po njoj, jer znam što se unutra nalazi. Suha, ali i dalje lijepa i savršeno očuvana jedna, nekada crvena, sada blijedo smeđa ruža. Jedina stvar koju imam od mladića kojeg sam ostavila u Kirku prije šest godina. Tuga mi prođe srcem kada se sjetim kako se nije pojavio onoga jutra prije nego sam otišla, kako sam čekala i svađala se s majkom, ali uzalud on nije došao. Papir na kojem sam mu napisala svoj broj i e–mail adresu zgužvala sam u ruci bijesna i razočarana prije nego sam sjela u očev automobil i odvezla se odande. S nadom sam gledala iza sebe, uz put, u šumu, ali njega nije bilo.

Od tog dana svih ovih godina nikada se nisam vratila na ranč u Kirk Yetholmu i nikada se više nisam čula ni vidjela s njim. Nisam imala koga pitati za njega, doma u Yetholm grad nisam odlazila, mama i tata praznike su provodili kod mene u Edinburghu gdje je otac kupio veoma lijepu kuću da bih živjela lagodno kao prava bogataška kći za vrijeme studija i nakon toga. Godine su prolazile tako brzo nakon te prve u kojoj sam upoznavala grad, škole, ljude, život. Jer život u Edinburghu mnogo se razlikovao od onoga na koji sam navikla u Yetholmu i trebalo mi je dosta vremena da se naviknem na sve. Majčino prisustvo prvih nekoliko mjeseci više mi je odmoglo nego pomoglo, pa kada je konačno napustila moj novi dom bilo je vrijeme da se trgnem iz svega i krenem živjeti kako spada. Škola je oduzimala mnogo mog vremena, mladost u velikom gradu uzimala je svoj dio, ali sam se uvijek u sumrak osjećala samom i vraćala se u onaj trenutak kada mi je pokraj vrta s ružama Hunter Rusell ukrao poljubac. Ukrao... Nije ga ukrao, on mi ga je darovao. Kao žig kojim me obilježio za sve naredne godine. Jer svih ovih godina nijedan poljubac nakon toga nije bio dovoljno lijep da pošalje struju mojim tijelom, da učini da letim dok nogama čvrsto stojim na zemlji. Nitko nije mogao učiniti da se osjećam onako lijepo kako sam se osjećala dok me on ljubio tih nekoliko sekundi.

Ne znam ni gdje je Hunter Rusell ni što se dogodilo s njim. Pokušala sam ga tražiti preko svih društvenih mreža koje su se do sada pojavile, tražila sam ga na stranicama grada, ali uzalud. Oca nisam smjela pitati jer znam da bi to nekako došlo do majke i problem bi se sam od sebe stvorio i nastao bi bespotreban kaos. Jedino što sam prije godinu dana čula i nekako povezala s njim, jeste to što mi je Romina koja je ostala u Yetholmu svih ovih godina rekla da je neki Hunter otvorio bar u gradu i da su svi totalno poludjeli za tim mjestom. Kao i žene za Hunterom.

Njegovo ime nije baš toliko često da bi sve bila slučajnost, a ja sam se ponadala da ipak ima nešto zajedničko s njim, pa sam tražila po internetu slike tog bara i detalje koji o njemu postoje ne bih li se uvjerila da je zbilja on vlasnik tog mjesta. I tu sam naišla na slijepu ulicu, Hunter Rusell je za mene nestao, nema ga, baš kako ga nije bilo ni onog jutra.

I danas se vraćam nazad, ne svojom voljom i ne ničim dobrim, moj otac je obolio, potreban mu je mir i njega, a majka je odlučila da je nabolje da ga preselimo na ranč i da neko vrijeme provedem s njim kao njegova liječnica dok ne nađu osobu koja će se doseliti ondje i biti mu uvijek blizu, održavati terapije, voditi računa o lijekovima i jednostavno brinuti se o njemu kao jedinom pacijentu kojeg ima. Oni mogu da priušte osobnog liječnika to im nije nikakav problem, a ja sam obećala da ću se naći tamo za oca, nipošto ga ne bih ostavila samog u ovim trenutcima. Iako sam ja na specijalizaciji dovoljno poznajem sve što njemu treba i pomoći ću mu koliko god mogu. Povratak na ranč nakon svih ovih godina izaziva u meni mješavinu različitih osjećanja, i strah i nervozu i drhte mi ruke, ali negdje u dnu trbuha pojavljuju se leptiri kad pomislim da je on možda još uvijek tamo. Sada odrastao baš kao i ja, vjerujem još ljepši nego je onda bio... Možda me je i zaboravio i stvorio sebi život, a možda... Ma, glupo je i pomisliti da me se još uvijek sjeća.