Jedan dan u jednom životu

1

U Borisov prozor zabila se danas još jedna ptica. To je sad već postalo uobičajeno i samo su rijetki primijetili da se mora nešto poduzeti po tom pitanju. Šetajući prema autobusnoj stanici, svakog jutra, otkad mi se pokvario auto, prolazio sam pored poslovnog tornja Borisa Brežinskog. Čovjeka nisam osobno poznavao, ali po člancima iz novina vidio sam da se radi o egoističnom tipu ruskog megalomana. Cijeli njegov kat u tom neboderu imao je prozore sa posebnim efektom animiranog pejzaža i prirode koji je djelovao prilično stvarno, a ptice su se svakodnevno zabijale u prozore misleći da lete u daljinu. Međutim, njega za to nije bilo briga, samo dok on ima najoriginalniji ured u cijelom gradu. Svakim danom sam ga sve više mrzio gledajući groblje ptica na travnjaku ispred nebodera. Neki su i prosvjedovali, ali Borisovi zaštitari su brzo rastjerali „hipije" i uveli red.

Tako zamišljen slučajno sam šutnuo komad bureka kojeg su iz kante za smeće izvukle vrane. Gospođa koja mi je išla u susret me ružno pogledala pa sam se sagnuo i vratio ga u kantu. Ah, ti pogledi starih ljudi, puni osude i kritike prema mladima, prema djeci i prema svemu oko sebe. Ogorčeni na svoj potrošeni život, u svemu su nalazili nešto ružno. To mi je bila česta tema razmišljanja ovih dana koliko sam koristio javni prijevoz. Gledao sam školarce, djecu i mlade u njihovim interakcijama.

Do ulaska u autobus to mi se činilo kao još jedno obično, dosadno jutro. Obično bih ušao na prednja vrata, ljubazno pozdravio vozača i prislonio elektronsku kartu na uređaj za štancanje. Pogledom bih tražio slobodno mjesto koje gleda prema naprijed i brzo nakon sjedanja stavio slušalice i upalio muziku za tih pola sata vožnje do posla. Danas sam krajičkom oka spazio mladu djevojku, oko 20 godina starosti, sa blokom i olovkom u ruci. Sjeo sam blizu nje, na sjedalo u ravnini s njenim tako da povremeno bacim oko na ono što radi.

Tek na drugi pogled shvatio sam da s tom curom nešto nije u redu. Učinilo mi se da razgovara sama sa sobom dok crta. Imala je velike prozirne naočale, kao imitaciju sunčanih, a na ruci neki crni sat, koliko sam uspio vidjeti. Htjela se opustiti, ali nešto ju je stalno ometalo. Nisam htio biti napadan u svojim pogledima, ali bila mi je prekrasna. Duga, valovita kosa boje meda zavezana kopčom, znatiželjne smeđe oči i klempave uši koje su virile ispod te bujne kose. Nema mi ništa slađe na ženskom licu nego klempave uši... Lijepe, ženstvene ruke tako su dobro vodile tu olovku po bloku da sam na trenutke zastao i nestao u bjelini njenog papira. Natjerala me na razmišljanje koje se razmahalo cijelom dužinom mog putovanja.

U svim tim kritikama koje stariji ljudi upućuju mlađima, uvidio sam da ne razumiju jednu bitnu i nepobitnu činjenicu. Sva ta nova djeca su potpuno drugačija nego mi koji smo prešli tridesetu ili pedesetu. Osjećajniji su i otvoreniji, spremni donijeti promjene u ovaj truli svijet koji im mi ostavljamo u naslijeđe. Nisu bili pripremljeni na ono što ih je dočekalo jer su oni djeca novog doba, a mi ih školujemo na isti način kao što su školovali nas i naše roditelje. Umjesto da ih zalijevamo mi ih režemo... Silimo ih da poštuju zastarjele sustave vjerovanja, a ne damo im da stvore nove. Dozvoljavamo da ih od malih nogu obasipaju gomilom nepotrebnog smeća u vidu medija, zabave i reklama, a čudimo se što se zatvaraju u sebe i traže lijekove za smirenje. Oni su, takvi osjetljivi kakvi jesu, stvorili svoj obrambeni mehanizam, jedini koji poznaju, da se zaštite od svega što ih okružuje. Ono što oni u suštini žele jest naći sebe, a ne stalno nove i nove sadržaje i informacije. Nismo ih naučili kako da ono bitno traže unutra, a ne vani i onda ih osuđujemo zbog njihove neprilagođenosti „našem svijetu". Neka su neprilagođeni, hvala Bogu da je tako! Neka se nikad ne prilagode ovoj sili užasa oko sebe, to bi bilo najbolje... „Ne poštuju autoritete i bezobrazni su" kaže moja susjeda Kata. Zar smo mi bili bolji? Ma, jesmo vraga! Njihova otvorenost i naše životno iskustvo ili eventualna mudrost bili bi pobjednička kombinacija, samo kad bi znali kako...