U zamračenom Cassinu bila je gužva, stolovi su bili popunjeni vrsnim igračima. Uzavrela atmosfera odisala je prostorom. Za jednim stolom sjedili su i Alex i Tom čekajući podjelu početnih karata. Bili su česti gosti Cassina, iako većinom samo kao promatrači. Tom se pribojavao igara na sreću, a Alex bi većinom bio taj koji bi prvi započeo. Te večeri bilo mu je potrebno više od pića, morao je nekako zabaviti misli. Tom nije nikada razumio njegovo nagovaranje, ali je te večeri ipak odlučio pristati jer je bilo očito da mu je netko stao na žulj i da samo traži način da se ispuše.
U prvom krugu ulaganja nisu škrtarili. Alex je pogledao Toma čekajući da započne s otvaranjem karti. Ostali su ga slijedili sve dok svi igrači nisu otkrili svoje ručne karte. Ispio je već treći viski i lagano protresao glavom. Još uvijek je bila tu, u njegovim mislima iako se svim silama borio da je izbaci iz njih. Nakon otvaranja triju zajedničkih karti, braća su optimistično nastavila igru. U svakom krugu ulaganja igrači su darežljivo nastavili ulagati pokušavajući izjednačiti uloge. Sa svakim sljedećim krugom dijeljenja povećavali su se ulozi. Alex je očito bio spreman i iskoristio svoje dvije ručne karte i tri zajedničke za slaganje skale. Pomislio je: „Sad ili nikad“. Tom ga je pogledao pomalo zabrinut. Oči su mu sjale neobjašnjivim sjajem i to ne samo zbog alkohola. Nešto u njemu je vrištalo. Vidio je to svaki put kad bi stisnuo usne, kad bi možda i slučajno prejako stisnuo zube, toliko da bi muklo zaškripali. Druga dvojica za stolom nestrpljivo su tupkala prstima gledajući ga ispod oka. Osmjehnuo se kada je ugledao karte u istoj boji. Odmah je poskočio sa stolice i povikao s podignutim prstom u zraku: „Aha, jesam vas!“ Njegova skala u boji do asa nepobjediva je ruka. Pobjedonosno je ustao i mahnuo Tomu. Otišli su u bar i sjeli za šank.
–No, dobro, sad mi reci što te zbilja muči?
–Hm? – Alex ga je pogledao zbunjeno.
–Nešto nije u redu. Osjetim. Znam.
–Pobijedio sam, je l'? – zadovoljno ga je potapšao po ramenu.
–Ne pričam o tome. Znam da si pobijedio, bio sam ondje za istim stolom, sjećaš se?
–Što? – zaljuljao se i pridržao za šank. Mahnuo je čašom prema konobaru, trebao je još.
–Za danas je dosta – uhvatio ga je za ruku da oslobodi čašu. Alex ju je snažno stiskao. – Pusti brate – tiho je rekao.
Alex nije pustio. Čaša se raspukla od njegova snažnog stiska i izmrvila mu se u dlanu. Otvorio je šaku i ispustio komadiće stakla na mramornu ploču šanka.
–Vidiš na što si me natje... rao? – frfljao je blijedo zureći u krvavu ruku.
–Dođi, moraš na šivanje – lagano ga je pridignuo.
Konobar je bez riječi počistio nered kimajući glavom lijevo-desno. Tom je posegnuo u džep i stavio mu novac na šank, uz izdašnu napojnicu. Obojica su se trznuli na zvuk srušene barske stolice. Tresnula je o pod skupa s Alexom. Tom je brzo kleknuo iznad njega i pokušao ga podići, ali bezuspješno.
–Hajde mali, pomozi! – dozvao je konobara i s mukom su ga pridigli na noge.
Opustio je težinu cijelog svog tijela na njihova ramena dok su ga vukli iz bara, na stražnji izlaz Cassina.
Kod izlaza je bio Sebastian i potrčao prema njima.
– Što se dogodilo?
–Previše je povukao – Tom je izgovorio onako uspuhan.
Sebastian se odmah ponudio i pomogao da ga smjeste u Tomov automobil.
–Trebaš li pomoć za dalje?
–Vodim ga u bolnicu na šivanje, a ispumpavanje želuca dobit će gratis! – viknuo je sjedajući u automobil.
–Sretno s tim! – Sebastian je uzvratio, ali Tom je već zalupio vratima. Mahnuo je glavom u nevjerici pomalo razočaran u Alexa.
–Jesi li vidio Laru? – zaustavio je konobara koji se spremao otići.
–Danas ne – krenuo je pa zastao držeći na pola otvorena vrata. – Čudno... – zamislio se. – Trebala je nastupati večeras, a nisam vidio ni nju ni bend.
–Jesi li siguran?
–Sto posto. Vidiš koliko je sati? – pokazao je na sat. – Radim drugu smjenu i zato je valjda očito da znam da nitko nije svirao večeras.
–Hvala ti – Sebastian je uzvratio uznemireno.
Doista je bilo čudno. Nije mu se javljala na mobitel, ali svejedno je opet pokušao nazvati. „Broj nije dostupan“, automatska poruka neprestano je ponavljala. Pošto ni Lucy nije vidio, a u Cassino nije htio kročiti nakon onog s Jackom, sjeo je na motor i krenuo prema njezinom stanu. Pozvonio je i sačekao, nestrpljivo prelazeći rukama kroz kosu. Prtljao je po motorističkoj jakni i iz prednjeg džepa izvukao gumicu. Skupio je kosu i snažno je privezao. Lucy je otvorila i odmjerila ga pogledom u kojemu nije skrivala iznenađenje.
