Nešto moje 2 Nastavak

Andjela

Nemam pojma kako sam izašla i pokrenula noge poslije prizora koji sam vidjela.
Stavila sam ruku na srce ,imala sam osjećaj da bih ga tako smirila.
Sve sam mogla da očekujem ,ali ovo ne.
Duboko zaglavljen u plavuši je prizor koji će me pratiti da kraja života.
Opet mi je slomio srce .
Opet me povredio ,i sad nemam pojma kako da se opet sastavim.
Nisam imala pojma da li je gledao za mnom jer ja se nisam osvrtala.
Koračala sam brzo ,krv mi je jurila venama dok sam išla prema izlazu. Kad sam konačno izašla iz zgrade,shvatila sam da sam cijelo vrijeme zadržavala dah.
I kad sam podigla ruku da zaustavim taksi čula sam mu glas.
"Andjela čekaj"!
Stajao je par koraka do mene i gledao me.
"Stani ,da pričamo,da ti obasnim"!
Nemam pojma kako sam ga pogledala ,ali je napravio korak unazad.
"Sigurna sam poprilično da nemamo o čemu". Ton mog glasa je i mene iznenadio jer je bio miran,staložen,a ja sam bila upravo sve suprotno od toga.
"Andjela".
"Nemoj ti meni Andjela ".
"Samo nestani iz mog života,jer totalno si me ponovo razludio"!
"I opet sam ti povjerovala,i nasjela ponovo na istu priču"!
" Koja sam ja glupača"!
"Jako mi je žao Andjela".
"Hm,bar nešto novo ovog puta od tebe,tebi je žao".
Sad već nisam imala kontrolu.
Htjela sam da ga udarim,ošamarim ,bilo šta samo da mi bude lakše ,ali znala sam da neće.
Ovog puta je boljelo mnogo jače.
Taksi je stao i ja sam ušla.
Prije nego sam uspjela da zalupim vratima rekao mi je:
"Poslaću ti poruku,da vidim kako se osjećaš ,malo poslije".
" Pa,Zvezdane,sigurna sam da ću se osjećati kao i sada".
"Povridjeno,izdano ".
"I znaš šta ,Zvezdane ,jebi se".
Lupila sam vratima i taksi je krenuo.
Možda sam ja fizčki bila u tom taksiju,ali moja duša i srce je ostalo tamo.
****
Neću se javiti.Neka zove koliko hoće. Razgovarala sam sama sa sobom,ali sam uporno odbijala da ugasim telefon.
Sigurno bih tako riješila ovu zvonjavu koja mi drobi mozak.
Ali ne ,to je ta ženska glupa sujeta.
Da vidimo da li nas zove ,koliko puta,kao da to ne bih mogla poslije znati kad upalim telefon.
Ali to sam bila ja.

A onda sam se sjetila kako je izgledao u toaletu sa plavušom.
Natečenih usana,spuštenih hlača.
A ja sam bila blijeda,uplakana ,slomljena.

I samo tako stajala sam u dnevnom boravku i počela da se histerično smijem.
Sreća pa je Vuk bio kod mojih i bila sam sama. Tražila sam vino po kući u namjeri da se napijem,misleći da bi mi to pomoglo.
Naslonila sam glavu i podigla noge na sto,pijući vino iz flaše,kao neki alkoholičar. Sat vremena kasnije poprilično kasnije okrenula sam njegov broj.
"Halo".
" Zašto si uvijek takav gad prema meni"?
"Andjela".

"Jesi li sam"?
"Jesam".
"Gdje je plavuša"?
"Ostala tamo gdje i treba u toaletu".
Nasmijala sam se.
"Jel' ti se svidja"?
"Ne,bebo".
"Ne zovi me tako".
" Jesi pila"?
"Malo".
"A gdje je Vuk,da dodjem do vas ,nisi dobro".
"Kod mojih ostaće tamo".
Neko vrijeme smo oboje šutili.
"Znaš ovog sam ti puta baš vjerovala"!
"Mislila sam da sve što si rekao misliš ozbiljno".
"I mislim,samo sam ja ponekad kreten".
"Kao na primjer večeras".

"Onda uživaj u svom životu bez emocija Zvezdane"!
I prekinula sam vezu.
Nisam se osjećala bolje.
Naprotiv bilo mi je još gore.

****
Sledećih dana sam uživala sa svojim sinom.
Nisam imala nikakav kontakt sa Zvezdanom ,svjesno sam ga izbjegavala.
Da zvao me je neprestalno,dolazio mi na vrata,ali ja nisam otvarala.
Bila sam ljuta,ne na njega ,koliko na sebe.
Zato što sam ponovo poklekla,povjerovala,ali on je bio kao pročitana knjiga koju čitamo po drugi put iako znamo kraj.
Ukratko svi ti dani bili su grozni,osim vremena sa Vukom.
Ali i tada sam se trudila da ne mislim na njega,ali nekako mi nije išlo baš najbolje.
Sve što sam željela jeste da ga izbrišem iz srca,da doživim amneziju,ali nažalost nisam.
Jer ginula sam za čovjekom koji je bio svačiji a najmanje moj.
I to me strašno boljelo,zbog toga sam se osjećala očajno.
Nažalost nisam imala pojma šta je ispravno za mene,i voljela bih da čujem mišljenje nekog iz muške perspektive,a da to nije moj brat.
Nisam imala pojma kako ću preživjeti naredne dane  ,uzela sam telefon i počela da gledam forografije.
Njega kako se igra sa Vukom,njega kako spava ,i mnogo drugih fotografija da me podsjete da je on dio mog života i moje sudbine,mada sam ja to trenutno pokušavala da zaboravim.
Dobre stvari se dešavaju u životu ,a isto tako i loše,samo što ja to očito prolazim još jednom,kao da je potrebno da dobro naučim svije greške.
Jer ja očito nisam.