Jutra sumorna u noć se pretapaju,
podneva i nema više.
I baš kad mi se oči sklapaju,
naviru sjećanja kiše.
Ti i ja pod golim nebom,
sami, ruka u ruci.
Osmjesi vedri, pogledi sneni,
ni traga bolu i muci.
U zraku samo titraju strasti,
siluete požude u vodi,
na nebu zvjezdani obrisi sreće
još jedna ljubav se rodi.
A onda buđenje k'o hladan talas
što udara o brod,
kvari mojih sjećanja balans
navuče tamu na nebeski svod.
I tu se jutro pretapa u noć,
podneva i nema više.
Iz dubine noći,iz rumene zore
naviru sjećanja kiše.
VTNNS
