1

280 8 0
                                    

Amina    —

—   14. novembar, 23:00

Zvuk tišine. Za neke ljude to je uznemiravajuće, ali za mene je to sve što mi trenutno treba. Mada, moja tišina vrišti, ne daje mi mira. Sobom odzvanjaju tihi jecaji, koji u mojoj glavi nastupaju jače nego što bih mogla i zamisliti.

Nikad nisam pronašla svoj mir, a u stvari on je uvek bio tu. Ispred mene, čekajući da ga primetim.
Pokretom prstiju pojačavam pesmu koja je u tom trenutku upotpunjavala tišinu u prostoriji uz moje jecaje.

Na vratima moje sobe brzinom svetlosti pojavila se Amelia, moja starija sestra. U njenim mislima mi ne podnosimo jedna drugu zbog gluposti i moje odbojnosti. Zato zbog njenog ne znanja, kao i uvek, ja sam kriva za prepiranje.

„Treba li ti nešto, Amelia?" Upitala sam gledajući je kako uz nekoliko pokreta razgleda moju sobu. Na moje pitanje je usmerila pogled ka meni i oči su joj na trenutak pobelele, prevrnula mi je očima.

„Pobogu, da li umeš da smanjiš tu lošu muziku koja nas sve u kući proganja noću?" Na njeno vrištanje samo sam spustila pogled i klimnula glavom, prekrivajući nečujni jecaj slučajnim pojačavanjem zvuka. „Aman, utišaj muziku!" Vrisnula je diva.

„Ukoliko zbog tebe na ovom licu sutra bude i najmanje tamnilo ispod očiju, zaboravi na to da postojiš!" Dodala je i izašla iz sobe zalupivši vratima.

Nakon njenog izlaska ugasila sam muziku i zaključala vrata sobe. Ušla sam u kupatilo spojeno sa mojom sobom te skinula svaki deo odeće sa sebe i legla u pripremljenu kadu.

Pokušala sam da se opustim koliko god sam mogla, ali nije mi uspevalo. Nisam mogla samo da zaboravim na sve i dopustila slanoj tečnosti da lije niz moje obraze uz pratnju jecaja.

Niko u ovoj kući svakako neće ni primetiti, nije ih ni briga.

—   15. novembar, 07:00

Zvuk glasnog alarma mi daje pojam o vremenu, opet nisam spavala već sam gledala u čisto beo plafon, možda bih mogla da ga ofarbam, deluje nalik psihijatriji.

Okrećem se ulevo i uzimam telefon koji se nalazio pokraj jastuka, na zaključanom ekranu mi izlazi vest nekog časopisa sa naslovom "SKANDAL! Mlađa sestra poznatog modela Amelia Swell..." ugledavši naslov isključila sam telefon bez ikakve potrebe da čitam nastavak.

Pre spavanja sam otključala vrata sobe, kakva greška.

„Amina! Da li uvek moraš da zasereš?" Uperila sam pogled u vrata, posmatrajući besnu Ameliu. Samo sam zaklopila oči potom je ona zalupila vratima i niz hodnik su se čuli njeni koraci.

Iscrpljeno sam ustala iz kreveta i pogledala se u jedno od ogledala zapitala sam sama sebe reči koje niko nije skoro - kako si?

Nakon nekog vremena bila sam fizički spremna za odlazak u školu, psihički nikako, ali barem sam donekle bila celokupno spremna.

Nekoliko minuta pre početka prvog časa našla sam se u dvorištu ustanove za mučenje ljudi, neki bi rekli zatvor a neki škola.

Većina pogleda bila je uperena pravo u mene, iz verovatno poznatog razloga. Pre nego što sam se našla na ulazu škole, osetila sam nečiju ruku na mom ramenu.

Istog trenutka se okrećem i sklanjam ruku sa mog ramena zbunjeno gledajući u osobu.

„Treba li ti nešto, Adame? Ne, ne znam gde je Amelia." Prevrnuo je očima i potom klimnuo glavom i nestao iz mog vidokruga

Može li bilo koji dan započeti gore?

„Amina Swell, javi se u kancelariji direktora, hvala." Kroz hodnike je projurio glas, pa sam samo uzdahnula i krenula gde sam tražena. Izgleda da ipak može gore.

𝐏𝐨𝐬𝐭𝐨𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐚𝐯𝐢𝐥𝐚Where stories live. Discover now