22.11. 23:25
Ponovo uviđam svoju dvojnu prirodu.
Razgovarajući sa prijateljem, došli smo do Putina, tj njegove vlasti. Moj prijatelj je realist, i on je iznio točno ono što moja realistična strana mislila.
Putin je skršio vlast oligarha, koji nisu vršili interese države nego samo svoje, nacionalizirao njihovu imovinu, naftna polja, plin, uzdigao je državu, smanjio siromaštvo i postao konkurencija Americi. Rusima je, istina, bolje nego prije, ali nemaju sva prava, i ne mogu se politički suprotstaviti Putinu.Demokracija, ili bolje rečeno izbor i narodno upravljanje državom je predano u zamjenu za moć države, prestiž i stabilnost. I realno gledano, takvom vlasti bi većina bila zadovoljna. Jedini nezadovoljnici bi bili oni koji su sami phlepni za moći i idealisti.Jer prosječnog čovjeka nije briga za to tko ima moć, niti kako se vodi država, sve dok on u istoj može živjeti i napredovati u svom poslu.
I tu dolazimo do moje idealističke strane, koja me cijelo vrijeme, pa i dok ovo iznosim, podsjeća da postoje ideali, sloboda govora, sloboda misli i kritike, sloboda političkog djelovanja i na kraju krajeva jednakost za sve....a nijedna od tih sloboda nije u Putinovoj Rusiji osigurana. No svaka od njih je vrijedna borbe, i za svaku od njih bi se trebalo boriti.
I tako dolazim do izbora...realistički ili idealistički misliti i djelovati?
23.11. 17:35
Nisam ja ni pisac, ni pjesnik, daleko sam od toga. Jer ja ne pišem ništa profesionalno, ne pišem jer moram, ne pišem jer znam pisati, nego jer mi je to potreba. Pisanjem izbacujem iz sebe sve ono što m pritišće i steže iznutra. Pisanjem se ispražnjavam u poptunosti.
Nema veze pišem li pjesmu, raspravu, ili tek mali osvrt na nešto...jer sve su to misli koje se gnijezde i zauzimaju mjesto u meni, svakim danom sve više i više rastu i pritišću me, pa ih stoga moram izbaciti van.
24.11. 21:25
Nekad mi se zna prigovoriti da pišem uvijek crno, razočarano, depresivno, nikad nešto radosno i veselo. To je zato što me radost, jer je radost po prirodi takva, ni približno ne tjera na mišljenje kao žalost ili bilo koji problem. Radost se živi, bez nekog razmišljanja, pa stoga o njoj nemam potrebe ni pisati...ali problemi, žalosti i patnje, oni pokreću misli, i toga valja da o njima i pišem.
27.11. 19.10.
Opet sam se danas pitao ono isto pitanje, koje mi je postavljeno toliko puta iz zlobe, ono pitanje za čijim sam odgovorom dugo tragao, ne dakako da zadovoljim one koji su ga postavili, jer zlobnim pitanjima nikad nema pravog odgovora, nego da svojoj znatiželji udovoljim, i mislim da sam ga danas našao. Pitanje jest, zašto idem u ovu školu u koju idem (katoličku), ako ne vjerujem u ono što je temelj odgoja u toj školi?
I doista odgovor se sastoji od više djelova, jednostavnih i kompliciranih.Odmah ću reći da razlog zašto idem je taj da poslije jedne godine u njoj nisam htio otići drugdje, prije svega da ne izazovem sumnje u svojih ukućana, koji bi od mene tražili razlog (a ja im nisam spreman dati za njih neugodnu vijest o svojim uvjerenjima), a potom i jer sam našao neke stvarno drage i nezamjenjive ljude.
Pa stoga, preostaje samo razjasniti razloge mog upisivanja.
Razlozi su većinom jednostavni, moja želja za klasičnom gimnazijom i majčin poticaj na katoličku školu. No, da nisam htio, da se moja nutrina pobunila protiv upisa, ne bih se ni upisao. Valja spomenuti da sam već pri upisu bio skeptik, čak bih mogao reći agnostik.
Ono što me dakle ponukalo da se upišem jest stalno podsvjesno podbadanje moje već umiruće religioznosti da sam u krivu.I ne samo to, nego i da sam kriv, makar doista nisam ni za što bio kriv, no mehanizmi obrane koje religija razvija u čovjeku su takvi da i kritičku misao smatraju krivicom.Pa dakle, moja umiruća vjera me potaknula, uz dakako i moju radoznalost za drugačijim mišljanjem, me potaknula da se upišem.Tako je moja želja za onim što je katolička vjera toliko obećavala, a nije ispunjavala, mogla biti ispunjena, jer gdje drugdje to naći nego u katoličkoj školi? Tako me vodilo moje vjersko razmišljanje. Dokazalo se da sam ja, ili bolje rečeno moje razmišljanje, bio u krivu. Ne samo da nisam našao ništa od obečanih i traženih vrlina, koje se navodno skrivaju u katoličkoj vjeri, nego sam samo našao razočarenja, cijeli niz razočarenja.Cijeli niz pogrešaka, pogrešaka za koje sam shvatio da ih zdrav razum ne bi podnio ni učinio.
I tako se misao počela razvijati u meni, tako se slobodna misao počela razvijati u meni, a religioznost se sve više stiskala u kut. Dok nije došao taj dan kad sam morao birati: katolička vjera ili moja slobodna misao (razum)? Vjera mi je dakako imala daleko primamljiviju ponudu: lake istine, odgovor na sva pitanja, sve to bez ikakvog preispitivanja naravno, tako me riješavajući i velike muke sumnjanja, nudila mi je i bezbrižnu sreću, jer sve će na kraju ispasti ''po Božjoj volji'', dakle najbolje, sigurnost jer bi uvijek netko bdio nad menom, i dakako mogućnost da sperem sa sebe svaku krivicu samo sa par riječi i uvjerenjem da mi je oprošteno.Razum mi je nudio potragu za istinom, stalnu tešku i mukotrpnu potragu, punu sumnji i preispitivanja, punu pitanja, nudio mi je stvarnost, a ne bezbrižne iluzije o sigurnosti i vječnoj sreći, nudio mi je snošenje mojih odgovornost, bez ispiranja krivice sa par riječi, i najvažnije – nudio mi je slobodu da mislim izvan okvira, izvan ograničenja religije.
Izbor doista nije težak, zar ne?
I tako se i danas vodim svojom misli, a ne vjerom, ma kud god me moja misao odvela, jer draže mi je i biti u krivu ali biti to sa izborom i zato što sam sam zaključio da je to dobro, negoli cijeli život svoju misao držati u kavezu, a sebe prilagođavati zadanom misaonom kalupu, samo zato da bih vjerovao da sam u pravu.
