Trideseto poglavlje

349 20 0
                                    

Izvršio bi samoubistvo ako bi otišao da proveri šta je izazvalo buku. Postavili su zamke širom kampa i kružili oko njih da vide da li se neka od njih poremetila. Nijedna nije. Znao je da Gavran koristi psihološka sranja da ih učini neopreznim. Igra mačke i miša bi mogla da traje neko vreme.

"Bilo šta?", upita Nil.

"Previše jebeno tiho."

"Idem gore." Nil je dao do znanja Riku da menja mesto položaja. Svaki put kada bi se kretao kroz šumu, išao bi drugim putem. Pet metara od svog prvobitnog mesta, primetio je mrlju crnog perja. Zastao je i okrenuo se. Stavio je naočare osetljive na toplotu i skenirao područje. Na nivou zemlje, nije video ništa sa telesnom temperaturom. Sa padom temperature vazduha, bilo je lako videti toplotni obris gde god da je bio. A ako je mogao da vidi obris, postojala je velika mogućnost da bi i njegov neprijatelj mogao.

Što je značilo da mora da nastavi da se kreće.

"Nastavi dalje."

"Idem."

Nil je pogledao svoju osmatračnicu, nije video ništa da nije na svom mestu i nastavio dalje. Pregledao je šumsko tlo u potrazi za još perja i pronašao samo lišće i grančice. Kada je obezbedio sebe tako što je leđa pozicionirao uz liticu, skenirao je područje ispod. Toplotni obris se pojavio na istoku. "Jesi li to ti?"

Toplotna ruka u obrisu se udalji od svetle srednje boje i mahnu mu. Oblast je bila jebeno prevelika. Drveće je bilo svuda. Onakvo iza koga bi i on sam mogao da se sakrije... iza koga bi i Gavran mogao da se sakrije.

U slušalici mu se oglasio alarm visoke frekvencije. „Senzor za pomeranje", rekao je naglas zbog Rika. Uključio je svoj mobilni i mapirao koji je senzor sada bio isključen. "Jug." Kuda je put prolazio. Morali su da budu oprezni. Nisu želeli da civil naleti na ovaj mali rat i bude povređen.

"Čekaj, ja ću da pogledam", rekao je Rik.

Oblaci iznad njih su počeli da se oblače, zaklanjajući svetlost koju su imali. Po mirisu u vazduhu, Nil je pretpostavio da će svi biti mokri za nekoliko minuta. Ta misao tek što mu je napustila misli kada mu je do ušiju doprla grmljavina.

„Sjajno", čuo je Rika kako mrmlja.

Nil je posmatrao Rikovo kretanje, a onda je video drugi obris. „Sa tvoje desne strane, dvesta metara." Toplotni obris je bio slab, ali ko god da je bio odgovoran za njega nije išao u šetnju šumom.

Rik je stao i sagnuo se. Njegova silueta je skoro nestala iz Nilovog vidokruga.

Gavran se kretao na sever... polako.

Nil je hodao duž litice sve dok nije morao da se pomeri na nivo zemlje da bi ga presreo.

„Vidim ga", rekao je Rik.

„Zauzimam položaj ispred njega." Govorili su malo glasnije od šapata.

Nil je uspeo da pređe još nekoliko metara pre nego što je čuo Rika kako kaže: „Stao je."

Provirio je kroz naočare i primetio zamućenje toplote iza nekoliko drveća. Samo što nije mogao da zna da li je to Rik ili Gavran.

"Da li se krećeš?"

"Da."

Dakle, zamućena slika je bio Rik. Nil je pogledao na sever. Njegova meta mu je bila u vidokrugu. A onda je nestala.

"Kučki sin."

"Šta?"

"Nestao je."

„Ja ga još uvek vidim", rekao je Rik.

Verenica do petkaWhere stories live. Discover now