Zeus security ⏸️

Oko Vegasa

- Pa kuda ti misliš da si krenuo nesrećo? Zar zbilja misliš da će to tako ići? Nikada nećete naučiti! - odmahnem glavom, bacim cigaretu na asfalt i zgazim je debelim potplatom čizme. Nisu baš ugodne na vrućini, ali su sastavni dio uniforme, pa i kada ne nosimo obilježja Zeus security čizme se ne skidaju. Veoma su dobar dodatak našim ionako velikim i teškim stopalima, pa mogu nainijeti zbilja dobru štetu onome koga nagaze. A, ovaj seronja kojem sam maloprije promijenio lični opis, a ipak nije htio da progovori, u pauzi koju sam uzeo da na miru ispušim cigaretu došao je malo k sebi i odmah krenuo da bježi. Zaista nikada, ali nikada neće naučiti. - Ne možeš pobjeći čovjeku moje visine i s ovolikim raskorakom čovječe! A, i ne moram da te jurim, dovoljno je da... - naciljam i stisnem okidač - te samo malo čvrknem. Vidiš, gadno je. Peče. A mogli smo bez toga.

Pištolj je sa gumenim metcima umočenim u to prokleto sredstvo kojem još uvijek ne znam ime izgovoriti, a ima snagu stotinu čili papričica koje kada dodirne kožu pri brzini metka i udarcu izaziva užasno pečenje i svrab, u tolikoj mjeri da osobi koja ga je dobila jednostavno odumre taj dio tijela na neko vrijeme. Rendall je to smiksao sam u svom podrumu gdje inače drži sam Bog zna kakva čudesa i svako malo izvlači na površinu neku novu alatku koja je tu da ne ubije metu, nego je samo onesposobi za dalje.

Otkako smo krenuli sa Zeus securityjem morali smo malo sati na loptu i smiriti se obojica. Kada je Rion nastradao bili smo gori od divljih pasa, čistili smo sve pred sobom bez milosti, sijali smrt gdje god smo se pojavili osvećujući se za ono što je on dobio. Sada, pošto naša zaštitarska agencija savršeno radi moramo i mi malo da se smirimo. Pa smo nazovimo to mirni. Ne ubijamo na svakom koraku, dogodi se i to, ali Bože moj, ne zaslužuju svi pravdu koju im može donijeti naš pokvareni sustav. Mnogi zaslužuju upravo pravdu koju im donese produžena ruka Božjeg dželata koja nas je sama odabrala i nekako se utaborila u Zeus obitelji. Nismo previše na to obraćali pažnju dok smo odrastali, dok smo služili zemlji u ratu, dok smo nakon službe radili za državu i vojsku. Ali, kada smo na sebe preuzeli osvetu za brata i krenuli hodati u njegovim vojnim čizmama shvatili smo da je to ono što je u nama, ono što je utkano u našu DNK. Mi smo tu da se borimo za malog čovjeka, da ispravimo nepravdu, da zaštitimo one kojima su obitelj, policija, zemlja i sustav okrenuli leđa. Mi smo tu za sve njih, i nikada nećemo nestati. Kada ne bude Zeus braće bit će drugih koji će nastaviti naš rad, pa netko drugi njihov i tako u narednih stotinu godina i duže.

- Vidiš gade? - priđem i šutnem ga u tu nogu za koju se drži. - Moglo je sve ovo drugačije. Mirno. Bez čilija u tvom mesu. Samo si mi trebao reći ime i ja bih te ostavio na miru.

- Kako da ne bi! Poznajem takve kao ti! - pljune ka meni, ali ne dohvati naravno. Sreća njegova.

- Drago mi je da je ovakve poput mene sav ološ Nevade upoznao vrlo dobro. I ne samo Nevade, posljednjih godinu dana imali ste prilike da nas upoznate duž cijele proklete Arizone i još dalje. Sve do Kalifornjie. Obećavam krenut ćemo i na druge strane, jednostavno nismo stigli svugdje znaš, obitelj, posao, sve to. - Serem, a on steže zube dok se pokušava pridignuti. Teški potplat čizme zalijepi mu se za prsa i vratim ga nazad. - Ime ološu! Samo jedno ime i slobodan si.

- Ne znam o čemu pričaš! Ne znam koga uopće tražiš. - Sad me već nervira. Kleknem mu koljenom na prsa, počne da lipće i teško udiše zrak.

- Smrskat ću ti cijeli prsni koš. Boljet će kao sam vrag. Rebra će ti probiti pluća i srce, umrijet ćeš u agoniji. Reci mi ime i ostavit ću te da živiš.

- Nećeš.

- Hoću, evo obećavam, časna riječ. Ne dajem riječ olako, tako da... Zar ti nije dosta batina? Zar ne bi radije odvukao svoje pokidano tijelo u neku bolnicu da te zaliječe? Bi zar ne? Onda mi reci ono što tražim ili ću... - stisnem koljeno još jače, on zakrklja daveći se. - Da čujem, zadnja šansa prije bolne smrti. - Vidim da pokušava rukom da mlatne da prestanem, ali ne kontam ga jer ne progovara. - Što? Hoćeš kisik? Hoćeš pričati? - otpustim stisak, on halapljivo udahne.

- Govno! Govno jedno!

- Znam da jesi, sad da čujem ime. - kašlje i udiše kao davljenik ispod vode. Stegnem šaku i usmjerim je ne njegovu facu.

- Ne, čekaj...

- Vinston, Vinston Hart. On je... Zadužen za nabavku... žena...i muškaraca.

- Majku vam jebem svima! Gdje je? Gdje je taj bolesnik!

- Tuscon! U jebenom Tusconu!

- Vidiš nije bilo teško. - krajem oka spazim svjetla rotacije, došla su kao poručena. - Mogli smo tako odmah na početku, bez veze si me zadržavao, a gladan sam.

- Pusti me da idem. Rekao si.

- Rekao sam da te neću ubiti. Nisam rekao da ću te pustiti da ideš nekuda. Ali ću te evo poslati u... carstvo snova. Lijepo spavaj smeće jedno i lijep povod iza rešetaka. - zategnem šaku pa ga pogodim direktno u čelo snažno da od tog jednog udarca izgubi svijest. Izvučem iz džepa paket kokaina i utrpam mu pod majicu. Uhvatim ga za nogu i dovučem do ruba ulice znajući da će ona patrola tuda proći. Dok oni naiđu on će se možda i osvijestiti, ali neće moći ustati. Pokupit će ga, a zbog posjedovanja bit će zatvoren dovoljno dugo da ne uspije upozoriti tog Harta. Ostavim ga ondje, pa pređem s druge strane ceste. Nastavim prema zalogajnici opušteno kao da sad dolazim iz proklete knjižnice. Sjednem i naručim kavu, dupli čizburger i voćni kolač, pa odem do toaleta oprati ruke. Taman se vratim na vrijeme da se javim na grupni poziv od Riona.

- Gdje ste luzeri? Zašto nikome nije uključena lokacija? Nadam se da ste u nekom mraku sa nekim curama, jer ako ste iz nekog drugog razloga isključili lokacije na uređajima objesit ću vas za muda obojicu! Raton?

- Opušteno mali, evo došao sam jesti - kažem, pa otpijem malo kave. - Henderson.

- Rendall?

- Krenuo sam nazad iz Pahrumpa. Čeka me ugodna vožnja kroz Mountain springs. Kažu da je noću prekrasno.

- Znači obojica ste oko Vegasa. Jeste li završili što ste imali?

- Potvrdno. Sljedeća stanica Tuscon.

- I ja sam dobio takvu informaciju. - Rendall upali motor, on zarže. - Krenuo sam nazad vidimo se za nekih sat, dva.

- Čekat ću vas u centru.

- Rion idi kući! - i Rendall i ja zagrmimo u isto vrijeme.

- Idi obitelji čovječe, kasno je već.

- Kasno je? Tek je deset navečer, što vam je?

- Idi kući. Budi uz djecu, uz ženu koja te ondje čeka. Što ćeš više u centru manijače?

- Kako što ću, svi ste na terenu, gdje bih ja trebao biti?

- Rekli smo ti! Kod kuće.

- Nemojte mi vi kreteni govoriti što ću ja i kako ću, niste mi mater.

- Mi smo ti nadređeni!- Rendall se nasmije na to.

- Vi ste dvije ojebine. Marš! Čim nogom kročite u grad da ste mi se javili, je l' jasno?

- Jasno Šefe, jasno!

- Nabijem vas! Sretno! - Prekine vezu, nasmijem se i odmahnem glavom. Konobarica stavi hranu ispred mene, zamiriše savršeno.

- Uživajte u večeri Gospodine. I desertu. - namigne mi i zagrize usnu.

- Dokle ti traje smjena?

- Još jedan sat.

- Ima li ovdje neko dobro mjesto za... Zabavu?

- Wyoming avenue 43 - kaže i namigne.

- Što je ondje?

- Moj stan.

- O, lijepo. Onda ostajem još sat.

Ostavljam vam ovo ovde. Tražile ste, tako da evo prvi deo je tu. Kad će ostali ne pitajte, bit će. :-) Uglavnom evo i priče o braći, nema o svakom posebno, samo ova jedna zajednička na vaše insistiranje. Nada se da ćete biti zadovoljne. Čitamo se! Senka