Samo da si tu

22.dio

Visoka kuća. Da,to je definitivno bila kuća. Ni nalik onim vikendicama sklepanih od razno raznih materijala,koje je Sanda viđala na putu do njihove vikendice,kroz džunglu zavojitih putova Dalj planine. Kuća je bila obložena polovicama debla i davala lažni dojam obične brvnare. Imala je svojih petnaestak metara širine i sigurno toliko dužine. Ako ne i više. Nije baš mogla najbolje ocijeniti dužine velikih stvari. Imala je i nešto kao polu-kat,jer us prozori koji su je gledali s visine bili manji,za razliku od nadsvođenih u prizemlju. Lijepo uređena okućnica govorila je da je vlasnica ili onaj koji je radio taj vrt imao ukusa. U daljini je vidjela veliku sjenicu,djelom zaklonjenu gustim raslinjem. Djelovala je tajanstveno i pozivala na istraživanje. Sada nije bilo vrijeme za to. Kroz velika ulazna vrata došli su predvorje grubih zidova uokvirenih drvetom. Sandu su privukle slike na zidovima i shvatila je da će imati dosta posla. Samo u toj velikoj prostoriji ih je bilo osam ili devet,koliko je mogla vidjeti. Plus još koja sitnica koja se morala prepraviti da sve bude povezano. Bila je to vikendica u kojoj nike nedostajalo luksuza, a opet je djelovala starinski. Iz sobe u sobu Sanda je tražila sve ono što je za nju bilo važno. Bilo je tu sve ukupno osam prostorija,što neke kuće nisu imale sa obiteljima. Sinoć kada je Daniel reko da će doći po nju,da vide što prije što ih čeka,ovome se nije nadala. Pola sata vožnje do ovdje bile su najduže minute u njezinom životu. On nije bio raspoložen za razgovor,a ona nije znala što bi rekla. Imala je stalnu potrebu mu se ispričavati,a to je već i njoj samoj išlo na živce. Od ranog jutra je osjećala slabost,koja joj je inače brzo prolazila,ali sada se uz vožnju koja joj je predstavljala svu muku osjećala još gore. Sve one rupe i svaka neravnina bile su poput oštrica koje su je parale. Obišli su cijelu kuću i imala je osjećaj da će se srušiti. Počelo joj je zujati u ušima,prostorija joj se počela magliti pred očima i samo se uspjela uhvatiti za masivni stol na sredini sobe. Zna da je pomislila kako je dobro što je tako težak,jer da je nekakva imitacija ili iverica sigurno bi ga smo prevalila na sebe. Glava joj je klonula na prsa i ona je duboko udahnula tiho zaječavši. Osjetila je ruke oko svoga struka i osjetila toplinu koju su joj pružale. Osjećaj da je sigurna bio je ono što je sada trebala

.-Jesi li dobro? –Danielov zabrinuti glas je bio poput obloga na bolnu ranu. Pomogao joj je da sjedne na obližnju stolicu,približivši joj se toliko blizu da je mogla osjetiti njegov dah na svojim usnama. Blaga mješavina paste za zube i jutarnje kave bila je za nju dobitna kombinacija. Gotovo je zajecala. Sekunde su bile poput sati. Nije imala hrabrosti se pomjeriti još taj mali milimetar i ukrasti ga,samo jednom. Usne koje su je nekoć tako strasno ljubile stajale su pred njom samo da ih uzme. Nije mogla. Nisu bile njezine da ih samo prisvoji. Morala je upotrijebiti svu svoju koncentraciju i snagu da se samo ne zalijepi za njih i nikada više ne odvoji.

– Da ti donesem vode?Dali je...sve u redu?

Shvatila je da misli na bebu i samo je kimnula ne mogavši mu ništa reći. Knedla u grlu ju je sprječavala od daljnjeg govora. Nemogućnost da mu odgovori,da ga osjeti u svojoj želji lomila joj je srce po tko zna koji put.

-Sjedni tu. Sad ću ti donijeti...nešto za popiti. – okrenuo se i otišao u kuhinju. Trebao mu je koji trenutak da se smiri u samoći kuhinje. Tek sada je shvatio da je prestao disati i bol mu se raširila po tijelu,nadoknađujući što je izgubio. Iako ono što je zaista izgubio ne može mu ništa nadoknaditi,osim... Znao je da će ovo biti težak zadatak za njega,ali nije se nadao da će gotovo pokleknuti već prvog dana. Kada se uhvatila za onaj stol pomislio je da će pasti. Toliko se uplašio da...Ne zna dali se ikada tako uplašio. Što da je pala?Da on nije bio pokraj nje?Nije želio ni misliti na to. Sve je bilo u redu i morao je prestati misliti o tome što bi bilo kad bi bilo. Da je baba deda imala bi...Naslonjena na naslon velike stolice u koju ju je smjestio,djelovala je poput loptice,najslađe loptice. Mislio je da će ga činjenica što je trudna spriječiti u želji za njom. Očito se prevario.

-Izvoli. – pružio joj je čašu.Pila je vodu,iako nije bila žedna. Ne previše. No nije znala što bi rekla u tom trenutku,pa je bila kao spas. Sada joj je već bilo lakše. Iznenadna pomutnja i nju je samu iznenadila. Do sada je imala sasvim normalnu trudnoću. Nije imala nikakve zabrinjavajuće slabosti koje bi nagoviještale ovako nešto. Vjerojatno je to bilo od stresa u zadnje vrijeme. Puno je radila,da završi sve poslove koji su je čekali. Pa je onda došla Katarina sa svojim planovima i Daniel...Pogledala je prema njemu.Bio joj je okrenut leđima,pa ga je mogla promatrati bez da sklanja pogled u strahu da će je vidjeti. Gotovo vojnički je stajao mirno i gledao kroz veliki prozor od terase. Kosa mu je bila nešto duža nego kada ga je zadnji put vidjela,prije odlaska. Vrijeme je bilo toplo za ovaj dio godine, pa je imao traperice,sportsku košulju sive boje i zeleni pulover preko nje. Baš onakav kakvim ga je najradije zamišljala. Kao da je osjetio njezin pogled okrenuo se. Odvratila je pogled,ali nedovoljno da bi ona ga previdio.

-Dali ti je bolje?

-Bolje mi je. Hvala.-rekla je podižući čašu u svojoj ruci.- Vjerojatno promjena...-Čega?Što je luda!Što je to promijenila?

-Da. Vjerojatno. – sa čime se on to slagao,pitala se. Kad ni sama nije znala zašto joj se to dogodilo. Morat će otići do doktorice u ponedjeljak. Vjerojatno će biti manjak željeza. To je negdje čitala da može dovesti do malaksalosti,pa čak i gubitka svijesti. Da,to je najvjerojatnije razlog ovoj maloj strci. – Hoćemo završiti za danas ili? –pogledao ju je kao da se htio uvjeriti da mu govori istinu. Nakon svega,vjerojatno je i imao prava na to.

- Mislim da ću moći.- progutala je onu slinu koja joj je sa zakašnjenjem pristigla – Ionako smo pregledali sve sobe,a ova je dobra kao i sve druge za početak.

-Imaš pravo.-kako se samo bilo lako složiti sa njom,zašto... -Ti imaš ovdje nekoliko slika,a za ove sitnice ćeš se vjerojatno sama odlučiti što ćeš napraviti. Pokazao je rukom na gomilu malih suvenira koji su stajali na zidanom kaminu u središtu najdužeg zida u sobi. Crvene cigle su zaslužile da im netko konačno pokloni malo više pažnje od trljanja prašine krpom

.-Da. Neke definitivno zaslužuju promjenu,dok neke su zrele za kutiju i na tavan.-pogled joj je pao na maleno prase koje je odavno izgubilo boju i sjaj. Pratio je njezin pogled i nasmijao se na figuricu koju je kao prvu odabrala za odstrjel.

-Da. To prase je davno bilo za ražanj. – po prvi put se nasmijao i nervoza je nestala između njih.

-Ili ispod peke sa pokojim krompirićem i mrkvicom...

-E,sad govoriš poput prave trudnice!

-Ne. Da govorim poput prave trudnice tu bi definitivno bila i velika porcija sladoleda od lješnjaka.-podigla je ruku u znak protesta. A kosa koja joj je lepršala iz visoko svezanog repa,pozivala ga je da ju oslobodi. Naslonio se na stol koji ju je do malo prije zaustavio da ne padne

.-I kad nisi bila trudna mogla si smazati sladoleda za bankrot Leda. –na tren su zašutjeli,a onda ko po dogovoru smijeh je potekao.

-Sjećaš se kad smo bili u Panu sa Tianom...

-Sjećam se. Zato sam to i rekao! – sjećao se,naravno da se sjećao svega. To su mu bili najljepši trenutci,zapravo svi trenutci provedeni sa njom su mu bili najljepši. Ni jedno nije željelo prekinuti ovo novonastalo primirje ,pa su se držali stvari koje su ih nasmijavale i držale na neutralnom terenu. Tako je bilo najbolje.Za sada.