The Chosen One [ON HOLD]

1.poglavlje

„Kukuridiku!"
„Aaah!", iskočila sam iz kreveta.
„Joj, kako si se prepala! Pijetao je ipak veliko čudovište!", cerekao se moj mlađi brat Steven.
„Ti nisi normalan! Mogla sam dobiti šok zbog tvoje neslane šale", odbrusila sam pospano trljajući oči. „Što si se ti već probudio? Koliko je sati?"
„Sedam. Tata me probudio prije pola sata, a ostavio je dragu princezicu da još malo spava", podrugljivo me pogledao.
„Marš iz moje sobe!", povikala sam. Dohvatim najbliži jastuk i pokušam pogoditi Stevena koji je već uspješno kliznuo kroz vrata jer je znao što se sprema.
Ustanem se i pogledam u ogledalo. Moja zlaćana duga kosa bila je raščupana i stršala je na sve strane a ispod očiju su mi se nazirali podočnjaci. Pitala sam se gdje idemo u subotu ujutro kada sav normalan svijet (barem meni) spava.
Na brzinu sam raščešljala kosu i splela je u nestašnu punđicu, navukla traperice i svoju bijelu Stay cool majicu te se stepenicama sjurila u kuhinju na doručak.

Mama je na štednjaku radila palačinke, a tata je na laptopu „listao" novine. Koji moderni tata, ha?
Steven je lupkao rukom o stol nestrpljivo čekajući palačinke: „Daj mama, kad će to više?"
„Evo za minutu. A što si ti tako nervozan? Kao da te godinu dana nismo hranili!"
„To ti je zbog Lucy, mama", podrugljivo sam se zahihotala vraćajući Stevenu jutarnji udarac. Zacrvenio se kao paprika, a u očima mu je gorjelo. Možda ipak to nisam smjela reći. Gledao me krvničkim pogledom, kao da je već odlučio da mi pripremi sprovod.
„Aha, znala sam ja da je neka cura u pitanju! Kada ćemo je upoznati?", pitala je mama spretno okrećući i posljednju palačinku na tavi.
„Mama!", povikao je Steven čiji je užareni pogled prekinuo moje hihotanje. „A što se ti smiješ? Samo da ja otkrijem na koga si ti bacila oko, i mrtva si!"
„Steven!", branio me tata, „Kakvo je to ponašanje?"
„Ona je počela!"
„Nisam, samo sam..."
U čas se stvorila zbrka, pa je moja mama morala intervenirati: „TIŠINA!!! Zaboga, što vam je? Rano jutro, a vi ovakvi! Tko se normalan ovako ponaša! Da nitko nije zucnuo cijeli doručak, da vas ne skratim za uho!"
Tišina. Muk. Čulo se jedino Stevenovo žvakanje toplih palačinka. Iako mama nikad ne misli doslovno, bolje da se ne petljam. Uzela sam jednu palačinku i namazala je čokoladnim namazom. Iskreno, nisam bila ni gladna. Za razliku od mog brata, koji je već u usta trpao četvrtu palačinku.
„Nora, kada...", započeo je moj tata.
„Psst!", odvratila je mama strogim pogledom. „To vrijedi za svakoga! Dogovorit ćemo se u automobilu."

***

U autu smo se svi udobno smjestili. Zapravo, samo mama i tata, dok se na zadnjem sjedalu Steven „razvaljao" slušajući Guns n' roses. Ja sam se skutrila uz prozor i promatrala oblačno i sivo nebo. Stavila sam slušalice u uši i raspalila Uptown funk. Da mi podigne raspoloženje.
Inače, ja živim u New Yorku, i koliko god to primamljivo zvučalo, nije. Dobro, mi živimo u velikoj obiteljskoj kući u mirnoj četvrti gdje živi i moja najbolja prijateljica Stephanie. U školu idemo autobusom, dok ne napunim osamnaest godina da imam vozačku i vlastiti auto. Imam šesnaest godina, dok je moj brat Steven napunio četrnasest prošlog mjeseca. Prava je gnjavaža. Stalno me zeza i hoće otkriti u koga sam se zaljubila da me može još više zezati. I koliko god to nemoguće zvučalo, ja nemam simpatiju.
Tek sam sad shvatila da smo van grada, i nije mi bilo jasno kuda idemo pa sam pitala mamu.
„Na jedno predivno mjesto", odgovorila mi je sa smiješkom na licu.

Nismo ponijeli prtljagu, pa sam znala da se nigdje nećemo zadržati. Ionako mi je u ponedjeljak škola. Pred nama su se prostirali nepregledni pašnjaci i livade, a više nije bilo ni oblačno. Sunce je obasjalo put preda nama, kada smo se odjednom počeli zaustavljati kraj kuće na sred livade. Bila je izgrađena od drveta, i onako golema, imala je samo nekoliko prozora. Na trijemu je stajao mali stolić za kavu i pokraj njega dvije stolice, desna strana kuće bila je cijela obrasla u predivnu mirišljavu zelenu lozicu. Pokraj trijema nalazilo se pravo carstvo cvjetova svih oblika i boja. Kuća je imala prizemlje i jedan kat, dok su se na prozorima nalazile svijetlo ružičaste zavjese. Nikad prije nisam vidjela tu kuću. Bila je na sred livade, a iza nje se nalazio mali vrt. Sigurno je netko živio u kući, jer se vrt održavao, a i sigurno je da cvijeće ne bi raslo i zalijevalo se samo od sebe. Mama i tata bili su šutljivi, a Steven je širom razjapio usta i nepomično gledao u kuću: „Mama, jel' tu ima duhova?", podrugljivo se cerekao.
„Da, duhovi na trijemu piju kavu, održavaju vrt i zalijevaju cvijeće", prasnula sam u smijeh i zatim upitala tatu: „Čija je ova kuća?"
„Naša", kratko je odgovorio.
„Naša?", zbunjeno sam ga gledala. „Kako misliš naša? Ja je nikada u životu nisam vidjela.
„I to s razlogom", promrmljala je mama.
Roditelji su mi se činili tajanstveni, i to mi se nikako nije sviđalo.
„Strava!", vikao je Steven razgledavajući kuću.
Ja ništa nisam shvaćala. Nakon šesnaest godina shvaćam da imam kuću bogu iza nogu koju nikad nisam vidjela, mama i tata su nekako tajanstveni i neće da mi otkriju zašto je bratu i meni nikad nisu spomenuli, ili da je nismo bar nikad ni posjetili.
„Je li ovo naša vikendica?", uzbuđeno je pitao Steven.
„Ne bih je mogla baš tako nazvati", odgovorila mu je mama. „Zašto ti i tata ne prošetate malo, a ja i Jade ćemo ostati i razgledati kuću?"
„Nije fer, i ja je hoću vidjeti iznutra!", bunio se Steven.
„Doći će vrijeme i za to", rekao je tata. „Vidi kako lijepo miriše ovaj jutarnji zrak! Hajde!"
I tako su se ona dvojica zaputila dalje kroz livadu, na brdo nedaleko od kuće jer je tata tvrdio da je pogled nevjerojatan, takav sklad boja i mirisa se jednostavno ne smije propustiti...

Mama je iz torbice izvadila ključ na kojemu je (bar mi se čini) bilo urezano stablo. Otključala je vrata a iz kuće se osjetila toplina i ugodni miris. Kuća je bila starinska, unutra isto od drveta. Nalazili smo se u dnevnom boravku sa golemim kaučom i foteljom te malim stolićem između njih. Kuhinja je bila spojena sa dnevnim boravkom, a na kat su vodile raskošne stepenice. Tu je bila jedna bračna soba, dvije obične (ali ne manje raskošne) i jedna gostinjska. Svuda su bile stare slike, a na njima se najčešće nalazila mlada crnokosa žena. Imala je mamine oči.
„Mama, tko je ovo?"
„To je moja baka. Lucia Clarin", odgovorila je.
„Ovo je bila njezina kuća?", znatiželjno sam je upitala razgledavajući vaze.
„Da. Onda je postala kuća moje mame, te je sada moja. Uskoro će postati i tvoja."
„Moja? Ali ja nikada nisam ni znala da postoji."
„Sada znaš", namignula mi je mama.
Vratile smo se u dnevni boravak. Sjela sam na kauč a mama na fotelju nasuprot meni. Znatiželja mi nije dala mira. Morala sam je sve ispitati: „Mama, ako je ovo tvoja kuća, zašto nam je nikada nisi pokazala? Tko uopće ovdje živi? Tko se brine o vrtu?"
Ona se nasmiješila. Njezine nebesko plave oči su još jače zasjajile.
„Jedno po jedno pitanje", zacerekala se. „Nisam ti je pokazala jer pravila tako nalažu."
Sada mi tek ništa nije bilo jasno: „Koja pravila? Čija pravila?"
„Pravila iz davnina. Nije važno."
„Meni jest.", značajno sam je pogledala.
Podigla je jedva primjetno gornju usnu. To je znak da mi prešućiva nešto.
„Uglavnom, ja se brinem o vrtu. Ako te je zanimalo", preskočila je prethodno pitanje.
„Kada? Nikada te nisam vidjela da dolaziš ovdje"
„Jer nisam htjela da me vidiš", žustro je odgovorila.
Prešla sam na pitanje koje me najviše kopkalo: „Što ja radim ovdje?"
Mama se zagledala u daljinu. Promeškoljila se u fotelji...

Evo, ovo je prvi dio!
Nova sam i moliiim vas da budete dobri prema meni.. :)
Čvrsto obećavam da se ovo neće pretvoriti u neku štrc-brc priču u kojoj su tren na Zemlji, a drugi trenutak lete u svemiru.

tayrea