Priprema, pozor, pucaj

Prolog

Sjedio sam i zurio u prazno. Sjećanja su navirala. Znam... Htio sam joj objasniti...

- Hej! Čekaj!- viknuo sam pokušavajući ju sustići. Jeka mojeg preplašenog glasa odzvanjala je praznim hodnikom. Vidio sam njezinu siluetu kako nehajno otvara ulazna vrata zgrade i izlazi u mrak. Preskočio sam onih par stepenica što ih je ostalo i sjurio se u predvorje zaletivši se u vrata koja su se polako zatvarala.

- Daj, stani!- opet sam viknuo za njom, zastavši na ulazu. Nadao sam se da će se ipak zaustaviti i vratiti no nije to učinila. Nastavila je hodati ne obazirući se na mene, kao da uopće nisam postojao. Odmahnuvši glavom, krenuo sam za njom. Ulica je bila pusta u to doba noći, osvjetljena samo blagom narančastom svjetlošću uličnih lampi, dok je kolnik kojim sam hodao bio zamračen sjenom trošne zagrebačke zgrade.

Ubrzo sam ju sustigao, istovremeno osjetivši gorak miris dima cigarete koji mi je ušao ravno u nosnice. Pokušao sam ga maknuti rukom, ali uzalud.

- Hoćeš samo stati da sekundu da ti objasnim?-

Dotaknuo sam joj rame no istog trena se naglo izmaknula kao opečena. Gledao sam ju mrko očekujući bilo kakav odgovor, no ona je bijesnim koracima grabila naprijed, tvrdoglavo me ignorirajući. Neuredne blage kovrče svijetlosmeđe boje poskakivale su joj na ramenima, krijući još dječje lice prekriveno pokojom aknom koju je mnogo sati ranije pokušala sakriti puderom.

- Dobro, ne moraš ništa reći, ali barem me saslušaj.- rekao sam mirnim tonom.

- Sve si već rekao. Odlazi. Ne trebam te.-

- Nisam, neću i nije istina.- odvratio sam ljutito, nakratko izgubivši kontrolu, da bi potom blažim glasom dodao: - Kasno je. Vrati se doma pa ćemo razgovarati.-

Izvadila je mobitel iz džepa jakne pa počela tipkati. - Ne mogu. Imam dogovor.-

Bio sam uvjeren da je upravo to izmislila. - Sada? Di ideš?-

- Kaj te briga! Nisam više klinka. Odlazi!-

Uzdahnuo sam. Shvaćao sam da sa svojih petnaest godina već želi biti samostalna te da se trudi izgledati i ponašati se što odraslije, ali se kao njezin stariji brat nisam mogao riješiti zaštitničkog osjećaja prema njoj.

- Barem mi reci s kim se nalaziš ovako kasno.-

Zakolutala je očima. - Za dva tjedna ni nećeš biti tu kako bi me to pitao pa je tako svejedno.- odbrusila je i spremila natrag mobitel. Napokon tema o kojoj sam htio pričati s njom.

- Slušaj, znam da je ovo sad prilično nagla odluka i sve, ali...-

- Joj, prekini!- viknula je i pokrila rukama uši. Ubrzala je korak; ja također. Prešli smo preko pješačkog prijelaza ne pogledavši oko sebe. Znali smo da na cesti nema nikoga.

- Samo me poslušaj! Znaš koliko želim upisati taj faks, ali starci mi ne bi mogli platiti smještaj... Ovo mi je jedina opcija i jedini izlaz ako želim uspjeti u životu!-

- A moj život?!- Naglo je stala i okrenula se prema meni, kažiprstom pokazujući ravno u svoje srce. Oči su joj sijevale, uokvirene tamnom šminkom koja joj nikako nije pristajala. - Kaj misliš kakav će biti moj život kad odeš? Misliš da ću ja imati ikakvog izbora? Neću jer nikog nije briga! Ja moram trunuti ovdje još tri godine, dok ti za to vrijeme misliš samo na svoju guzicu.-

- Ne mogu vjerovat' da si tako nezahvalna! Uvijek sam mislio i na te-

- I to nije sve.- prekinula me krenuvši dalje. - Umjesto da taj prokleti posao nađeš tu, umjesto da studiraš tu, ti ideš četiristo kilometara dalje, u pizdu materinu.- Izgovorivši zadnje dvije riječi, ljutito je šutnula kamenčić koji joj se našao pod nogama. Zar nimalo nije cijenila sve što sam bio činio za nju? Ili možda nije vidjela?