Harry Potter I Zmaj Sivih Očiju

Samo san

Odonda su prošla skoro dva tjedna bez da je to Harry uopće primjetio, vrijeme je postupno postajalo sve vrućije i vrućije iako bi se trebalo desiti obrnuto. Zbog onečišćenja kojeg su uzrokovali bezjaci, niti čarobnjačka populacija ne može živjeti normalnim životom.

Otkad su Harry i Malfoy naišli na Weasleyeve u šumi, Harry se držao njih iz razloga što mu nisu dali da se makne od njih, a i zato što se on nije htio odmaknuti i time im prouzrokovati još veće brige.

Bilo im je sumnjivo to što se je on navodno otišao spavati, a kad su došli po njega, u sobi ga nije bilo.
Harry je osjetio zbog toga grižnju savijesti, mogao je samo zamisliti kako su se osjećali i što im je sve prolazilo kroz glavu u trenucima prije nego što su ga napokon našli.

Opravdao je to time što je mislio da je nešto vidio netom prije nego što je to sve počelo, pa da je zato otišao van i tako završio u dubini šume, u društvu Draca Malfoya. Weasleyevi ga nakon toga nisu puno zapitkivali samo zato što se najbolje nisu sjećali vremena provedenog s njime u šatoru jer su popili par boca plamenviskija sveukupno.

Kad se sve smirio i kad su došli nazad u Jazbinu, gdje ih je čekala gospođa Weasley sva zabrinuta i u suzama, pripremio se na pitanja koja će mu postaviti kad sazna da nije cijelo vrijeme bio s njima i da je "tumarao" šumom u društvu Draca Malfoya.

To je zvučalo nekako ovako:

"Harry, dušo! Moglo ti se nešto dogoditi, a mi bismo bili odgovorni za tebe!", i : "Arthure, zašto bolje nisi pazio na maloga!? Mogli su ga oteti tek tako, bio im je serviran na pladnju! Rekla sam ti da se po-", tu je zastala jer je shvatila da to nije bilo nešto što je Harry trebao znati, "Ma...sljedeći put, Harry, molim te pripazi na sebe, u redu? Što si uopće imao sa raditi s tim Malfoyem!? Nema goreg nego biti s Malfoyem kad Smrtonoše paradiraju"

Iako to nije htio priznati, nekako ga je zabolilo to što je rekla u vezi Draca Malfoya.

Nema goreg nego biti s Malfoyem kad Smrtonoše paradiraju. Te su riječi odzvanjale u njegovim ušima cijelo vrijeme koje je proveo ležeći u krevetu dok nije zaspao.

Danas je bio prvi rujna: dan kada počinje škola. Harry je veselio početku školske godine, baš kao što se i uvijek veselio jer je to značilo da:
Će biti daleko od Dursleyevih.

Vrijeme će provoditi sa svojim najboljim prijateljima. Moći će posjećivati Hagrida, koji mu jako fali.

Metloboj! Samo je čekao trenutak kad će zajahati metlu i osjetiti kako mu vjetar svom silinom šiba lice, kako gledatelji iz sveg glasa navijaju za njih, za njega, kako zna da bi se njegov otac ponosio njime jer je krenuo njegovim stopama: dao bi sve na svijetu kad bi mogao odigrati jednu utakmicu metloboja sa svojim ocem i Siriusom Blackom. Ponekad je poželio imati vremokret i sve te događaje izmijeniti, ponekad je samo htio svoje roditelje.

Weasleyevi su mu bili poput roditelja i na tome im je bio zahvalan više nego što je pokazivao, više nego što je riječima mogao opisati, ali Weasleyevi, gospodin i gospođa Weasley su bili Ronovi roditelji...ne njegovi...

Vidjet će Malfoya.

Zadnja stvar, koja bi ga inače poticala da koluta očima i da mu se utroba stisne od muke sad je u njemu pobuđivala čudnovat osjećaj.

Moći će pričati s njim, o kako se htio pronaći ispred njega i gledati ga kako on njega gleda, kako se htio prepirati s njim i izdijeliti mu kojekakve riječi sve dok on ne ušuti i ne pogleda ga na sekundu tako nesigurno, tako nevino, a u drugoj sekundi taj pogled otvrdne.
Bio bi spreman prepirati se s njim dva sata ako je porebno samo da vidi taj pogled.

Zora je svanula, a snopići svjetla su se ušuljali u Ronovu sobu, gdje su spavali on i Harry.

U trenutku kad su dotakli Harryjeve kapke, on se prenuo iz zna i protrljao oči pa ih otvorio, bio je umoran, gotovo je cijelu noć mislio o Malfoyu i tom pogledu koji je u njegovim mislima počeo blijediti.