Hans Christian Andersen svjetski je slavan danski pisac bajki, među kojima su najpoznatije: Snježna kraljica, Ružno pače, Mala sirena, Djevojčica sa žigicama i druge. Smatra se tvorcem danske realistične proze. Njegova djela, prevedena na preko 150...
Daleko tamo na morskoj pučini voda je modra poput najljepšeg različka, a čista i bistra kao najčišće staklo; ali je i duboka, dublja nego što bilo koje sidro može doseći. Trebalo bi zaista mnogo crkvenih tornjeva postaviti jedan na drugoga da bi s dna dosegli na površinu. Na dnu žive morski vilenjaci i sirene.
Nemojte misliti da tamo nema ničega osim pustog bijelog pijeska: ne, jer dolje raste najčudnije drveće i bilje, čije su grane i listovi toliko gipki da se uz najmanje pokrete vode savijaju kao da su živi. Male i velike ribe kreću se kroz granje, baš kao što kod nas ptice lete zrakom.
Dvorac Morskog kralja ležao je na najdubljem mjestu. Zidovi su mu od koralja, a visoki, šiljasti prozori od najčišćeg jantara. Krov je od školjki koje se otvaraju i zatvaraju uz pokrete vode. Divno je bilo vidjeti da u svakoj sjaji biser, svaki dostojan kraljičine krune.
Kralj na dnu mora je bio udovac već dugo godina, dok je njegova stara majka upravljala dvorcem. Iako je bila mudra, bila je i ponosna na svoje plemstvo, te je uvijek nosila dvanaest kamenica na repu, dok su ostale sirene plemenita roda smjele imati samo šest. Inače je bila za svaku pohvalu, osobito jer je toliko voljela svoje unučice, male morske princeze. Bilo ih je šest, prekrasnih; ali najmlađa je bila najljepša. Koža joj je bila kao latica ruže, oči plave poput najdubljeg mora. No, kao i ostale sirene, umjesto nogu imala je riblji rep.
Princeze su se svaki dan igrale u dvorima, gdje je iz stijena raslo cvijeće. Veliki jantarni prozori su se otvarali, te su ribe plivale prema njima, baš kao kad lastavice ulijeću kroz naše otvorene prozore. Ribe su jele iz ruku princeza i drago im se bilo milovati.
Izvan dvorca se prostirao veliki vrt s rumenim i modrim stablima, voće je sjajilo poput zlata, a cvijeće poput plamena, dok su se grane i lišće neprestano savijali. Zemlja je bila najfiniji pijesak, ali boje poput plavog plamena sumpora. Radi čudnovatog plavičastog svjetla izgledalo je kao visoko na nebu, a ne na dnu mora: ispod i iznad samo plavetnilo. Za sasvim tihog vremena moglo se vidjeti sunce, koje je izgledalo poput purpurnog cvijeta iz čije se čaške izlijevala sva svjetlost.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Svaka princeza je imala svoj kutak u vrtu, gdje su mogle slobodno kopati i saditi. Jedna je posadila cvijeće u obliku kita, druga u obliku sirene, dok je najmlađa izradila krug poput sunca, a i svo cvijeće je bilo rumeno kao sunce. Ona je bila neobično dijete, mirna i zamišljena, a kad bi se ostale sestre zabavljale, ukrašavajući se posvuda najčudnijim stvarima koje su dobivale iz potonulih brodova, njoj je, osim cvijeća crvenog poput ruža i sunca, bio drag samo lijepi mramorni kip krasnog dječaka, isklesan u bijelom, čistom kamenu. Na dno je potonuo prilikom nekog brodoloma. Pokraj kipa mala sirena zasadi crvenu žalosnu vrbu, koja je divno rasla i savijala svoje svježe grane preko kipa dječaka, spuštajući ih do plavog pješčanog dna, gdje se ljubičasta sjena pomicala zajedno s granjem, pa je izgledalo kao da se igraju i ljube s korijenjem.
Najveća radost bilo joj je slušati o gornjem svijetu, o ljudima. Stara baka je morala ispričati sve što je znala o brodovima i gradovima, ljudima i životinjama. Posebno zanimljivo i divno joj se činilo to što cvijeće na zemlji miriše, jer na dnu mora ne miriše, te što su šume zelene, a ribe među granama pjevaju tako glasno i lijepo, da ih je milina slušati. Baka je ptičice zvala ribama, jer male sirene nikada nisu vidjele pticu.
