Za sve je kriv internet (UREĐUJE SE)

Part 30.

Ostavite vote i komentar.
Usput čitajte moju novu priču 'Dan poslije sutra'.

"Iane ja definitivnog želim otići odavde."
Uzviknula sam glasno bacivši kamen i poruku kroz prozor.

Ovo je previše prvo auto, a sada mi još neke prijetnje tu sipaju. Do kada će biti ovako? Do kads će me maltretirati?

Mislim znam odgovor već. Sve dok im ne oprostim i počnem ih nazivati mamom i tatom. No nakon ovoga nikada!

"Alexia što je ono bilo?"
Upitao me Ian dok je polako prilazio k meni.

"Moji dragi roditelji su mi počeli i prijetit. Nebi se čudila ako su me dali pratiti ili nešto tako. Možda nas upravo sad prisluškuju."
Nabrajala sam dok su mi kroz glavu prolazile svakakve gadne misli.

"Ne moraju oni stalno biti krivi za sve loše što ti se dogodi."
Rekao je sasvim smirenim glasom.

Što li je njemu?

Pa prijete mi!

"Zar si ti sa njima? Na njihovoj strani si?"
Začuđeno sam ga počela ispitivati.

"Nisam Alexia nisam."
Hladno je odgovorio i odmaknuo se od mene.

Opet pitanja.

Zašto se ovo meni događa?

Zašto jednostavno nisu ostali mrtvi?

Zašto Kriste Isuse zašto?

"Alexia smiri se."
Rekao je i zagrlio me s leđa.

"Da se smirim? Kako da se smirim nakon ovoga."
Rekla sam istrguvši se iz zagrljaja te pokazala kroz prozor.

Nervozno sam zabacila kosu u natrag rukama i počela hodati lijevo desno po stanu.

Što sada?

Što učiniti?

Policija mi neće vjerovati mogu probati, ali sumnjam.

Od nervoze sam samo sjela na kauč. Do mene je došao Ian i sjeo ispred mene položivši ruke na moja koljena.

"Sve će se srediti vidit ćeš. Biti ćeš opet sretnija nego ikada. Samo se strpi. Zašto ne želiš oprostiti roditeljima?"
Upitao je sa onim ljubavno-nježnim glasom.

"Kako da im oprostim? Kako nakon što su toliki vremena bili mrtvi? Ne znam Iane ne mogu jednostavno ne mogu. Želim stvarno želim ponovo njihov zagrljaj i sve, ali nešto u mojem srcu mi neda. Nešto što tvrdi da ću požaliti ako oprostim. Oni su za mene mrtvi od onoga dana od kada su kao poginuli."
Rekla sam i zagledala se u jednu točku.

Nakon kratke pauze nastavio je.

"Ali sigurno imaju dobar razlog. Baren ih saslušaj barem to možeš."

Mogu naravno da mogu, ali me strah kako će dalje biti.

Kako će me sada prihvatiti i ponašati se prema meni.

"Ne mogu Iane."
Tužno i kratko sam odgovorila.

"Možeš. Da vjerujem ja u tebe."
Rekao je i protresao me.

"Neka ti, vjeruj no ja ne vjerujem."

Zašto očekuju od mene da svojim dragim roditeljima samo taki uletim u zagrljaj?

Zašto misle da je samo tako lako nekome oprostiti toliko veliku laž?

Nisu ni svjesni koliko mene to boli.