Sjedila sam na fotelji u svom stanu, zatrpana Njemačkim zastavama, sa dresom broj 9, pripremajući se i fizički i psihički za polu-finale Svjetskog prvenstva u Brazilu.
Bio je to dan o kojem smo i Andre i ja najvjerojatnije najviše sanjali...Zbog kojeg je on naporno trenirao sve ovo vrijeme i zbog kojeg sam ja od prvog trenutka vjerovala u njega.
Trenutak koji ga je tako malo dijelio od titule šampiona i to svijetskog.
Prvenstvo te bajkovite 2014 bilo je Andreovo prvo prvenstvo u dresu reprezentacije, a jedino o čemu sam ja razmišljala je da Njemačku vidim sa peharom.
Znala sam da će Andre najvjerojatnije biti na klupi jer je mlad i u reprezentaciji ima već odavno dobro organizovanih i pripremljenih igrača, ali opet cijelo moje srce bilo je uz Die Mannschaft.
Bilo je poznato da će na stadionu u Belo Horizontu sve biti u žutoj boji. Domaćin je ipak domaćin. Kao i da će se brazilska himna pjevati deset puta glasnije nego njemačka. No, tad se nije mogao ni naslutiti debakl. Debakl upravo tog ogromnog domaćina.
Kada su igrači kao i prije svake utakmice izašli na travnjak, još nisam mogla povjerovati da je tu moj mali plavi dječak koji je u prvom razredu oteo loptu popularnom drugom dva.
Da igra sa velikim igračima poput Bastiana Schweinsteigera, Thomasa Mullera i jednostavno suze su same krenule istog trena kada se začula njemačka himna.
Samo veliki fanovi fudbala mogu osjetiti ogroman strah kada je protivnik takođe jak. Kada je na drugoj strani veliki Neymar Da Silva Santos Junior, a to i nije baš mala stvar.
Najviše čega sam se tada pribojavala bile su loše, podmićene sudije, ali toga, na svu sreću, nije bilo.
Konačno je započela i utakmica.
Kao i što sam naslutila, Andre je bio na klupi.
Imala sam nevjerovatan osjećaj da će im se ipak kasnije priključiti i da, mogu reći da me osjećaj nije prevario.
Sve je počelo poprilično divljački, jer su Brazilci ponijeti osjećajima i užasnom željom da što prije postignu gol pred svojom publikom, igrali jako dobro.
Voljela sam Brazilce. Bili su srčan narod koji je živio za fudbal, ali kako su minute sve više prolazile u njima kao da se ona vatra sve više gasila.
U Njemačkoj mi se nekako najviše činilo da Philipp Lahm najviše drži konce u reprezentaciji. Znao je tačno kako da smiri Brazilce i izgledao je tako samouvjereno. Divila sam mu se.
Bilo je zapanjujuće koliko mi je on u određenom trenutku zauzeo misli da ja uopšte nisam ispratila akciju u kojoj je dao gol niko drugi nego Thomas Muller. Bio je tek početak.
Svi Njemci su skočili na noge propraćeni zvižducima. Kao i uvijek nastalo je slavlje, a ja sam kao "uzoran" navijač odmah potegla čašu štoka na eks.
Domaćini su već bili u nevjerici, a čekalo ih je još tako puno.
Nije prošlo par minuta, nije čak bila ni polovina poluvremena, a Miroslav Klose je po drugi put zatresao mrežu.
Svi su mu se bacili u zagrljaj dok je sa druge strane Cezar preklinjući gledao u svoj tim zbog proklete želje da ga više ne dovode u ovakvu situaciju.
Moglo bi se reći da su karioke još tad i imale neku nadu, jer ipak 2-0 još i nije bio toliki poraz... Barem dok..
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
