6. POGLAVLJE

662 86 13
                                    

           

Princeza Perifea je nepomično ležala u svojoj postelji.

Nije ni primijećivala kako se na njenom prozoru mijenjaju noć i dan. Nije bilo pravedno. Dani i noći dolaze i odlaze, kao što su to radili i prije. Onaj svijet vani nastavlja živjeti kao da ništa nije bilo. Ali nastavljat će živjeti bez nje.

Mae nije pustila ni jednu suzu za zapovjednikom straže. Jednim je uhom slušala priču o njegovom ubojstvu – te je noći bio dežuran na glavnom ulazu, kada je došao neki bezimeni lopov i usmrtio ga. Nije se zamarala nejasnoćama poput toga zašto je Robin uopće bio na straži, ili zašto je lopov odustao od svoje krađe nakon što ga je oborio.

U njoj je postojala samo praznina – samo tama.

Robin je mrtav.

Sve Maeine čežnje, želje i snovi su se rasplinuli poput oblaka prašine. Nikada više neće osjetiti Robinove slatke usne pod svojima, niti pronaći utočište u njegovim moćnim rukama. Nikada se neće udati za njega i nositi njegovo prezime. Nikada mu neće roditi djecu.

Proklinjala se što nije nešto poduzela u vezi svog lošeg predosjećaja. Ako nekoga voliš, jednostavno znaš kada ćeš ga izgubiti. Mae je tada negdje duboko u sebi znala da će je Robin napustiti.

Da ga je barem više gledala, više grlila, više ljubila. Da mu se barem ranije podala i ukrala mnogo više blaženih trenutaka. Ovako će u njenim uspomenama zauvijek ostati taj jedan put, ta jedna noć.

Izgubila je svu svoju snagu – svu preostalu borbu u sebi. Zato je, kada su je roditelji pritisnuli oko udaje za Alstona, pristala. Bez Robina u ovom svijetu, što joj je drugo preostalo?

Nije znala koliko je dana prošlo od smrti zapovjednika straže, ali u jednom je trenu princezi dosadilo ležati u krevetu. Ustala je i razgrnula zastore, a jako proljetno sunce ju je natjeralo da zažmiri.

Jedva se usudila pogledati u ogledalo. Iz njega ju je promatrao njen odraz. Izgledala je blijedo i umorno, sa sivim kolobarima ispod očiju – ali ipak živo. Mae je bila ljuta na to što je živa, dok Robina prekriva crna zemlja.

Laganim je pokretima počešljala svoju bijelu kosu. Nije se trudila dotjerati, te je u jednostavnoj opravi napustila svoje odaje. Znala je točno gdje će otići. Na prstima se šuljala po dvorskim hodnicima, nadajući se da na nikoga neće naletjeti.

Mae je teškim koracima došla do susjedne planine – na kojoj se nalazio čovjek kojeg je trebala. Pokucala je na zaobljena drvena vrata i strpljivo sačekala. Otvorio joj je debeljuškasti vilenjak sa tintom u ruci.

„Princezo?" zbunjeno je rekao.

Mae je pomislila da je možda neće ni prepoznati, s obzirom na to u kakvom je stanju bila. Drugih dana joj ne bi palo napamet izaći iz sobe dok izgleda ovako jadno.

„Da, to sam ja" , potvrdila je Mae. Zataknula je pramen kose iza šiljastog uha. „Trebaju mi tvoje usluge."

Jedna se crna kapljica otkotrljala s vilenjakovog kista i pala na pod.

„Želite tintu?" upitao je.

Mae je samo kimnula. Tintaš joj je gestikulirao da uđe unutra. Njegova radna soba je bila malena i njome se širio ugodan miris. Mae se popela na drveni ležaj.

Tintaš je počeo sklanjati hrpu papira koja je uneredila njegov stol. „Upravo sam skicirao neke crteže" , objasnio je i nervozno se nasmijao.

Mae je šutila. Htjela je da i ona može biti nervozna, ali sve je u njoj bilo tako zatupljeno – tako mrtvo.

Nasljednica Planine (Kronike iz Trunkatisa, #1)Where stories live. Discover now