I onda shvatiš...

Ivan-prijatelj od malena...

"Ajme glupa jakna"-govorila sam,ljuta i pospana dok mi se jakna nije mogla zakopčati.Cekajuci bus na stanici,smrznuta sam do kosti i jos me jakna zeza.Nakon par minuta uspjela sam popraviti jaknu.Nebo je tamno,vjetar puse a ljudi idu ne obraćajući  dalje za svojim poslom.
"Hello,pospanko"-cula sam poznati glas iza sebe.To je bio Ivan.Moj BFF.Druzim se s njim otkad znam za sebe.Njega cak i poznajem vise nego svoju sestru Anu.
"Ivane,prestani se derati"-rekla sam i udarila ga po ramenu.
"Haha,zao mi pospanko"-osmijehnuo se svojim bijelim zubima.
"Ja imam ime"-rekla sam umišljeno.
"Znam,Helena"-naglasio je ovo Helena i ušao u autobus koji je stigao.Usla sam za njim.Ja sam sjela a on je ostao sjediti.Ivan je visok,zgodan sa crnom kosom i smeđim ocima.Nije previse umišljen a sto je jos zanimljivije nema curu.Da,dečko od 23 godine koji je previse savršen da bi imao curu on je nema.
"O cemu sad razmišljaš?"-upitao me je zabrinuto.
"Aaa...pa mislila sam da sutra odemo u kino"-odgovorila sam pomalo zbunjena.Naravno necu mu reci da razmišljam o njemu.
"Vidjet cu,moram se spremit za završni ispit"-rekao je smireno.
Kimnula sam glavom.Naravno i ja se moram spremit za taj ispit.Idemo na medicinski fakultet i imamo jos nekoliko ispita.Godine su tako brzo prošle.Kada sve završimo,Ivan i ja imamo sirom otvorena vrata u medicinski svijet.Ivan je obični doktor,a ja sam se školovala za psihologa.To mi je oduvijek bila želja.Ljudi se i toliko bolje tih psihologa.Pa ne idu ludi ljudi samo psihologu nego i oni koji su tužni i trebaju nečiju pomoć i potporu.
Danas imamo predavanje u jednoj srednjoj skoli.Nikad nisam ni pomišljala u srednjoj skoli da cu ja biti ona i da me moraju slušati tih sat vremena.Izisli smo iz autobusa i uputili se prema toj skoli.
Some time later...
"Ne,Helena ja plaćam"-uporan je bio Ivan.Svratili smo na kavu poslije predavanja.I opet se svađamo tko plaća kavu.
"Uredu"-pristala sam-"ti plaćaš sad,ali idući put pusti mene"
Kimnuo je glavom i pozvao konobara.Poslije toga otisli smo se prošetati kroz park Zrinjevac.Uvijek kad smo u tom parku osjećam se kao malo djete koje ce skočiti od srece.Zagreb ima posebno mjesto u mom srcu.Prosla sam mnogo i tužnih i sretnih trenutaka i svi su mi uvijek govorili sta ces u Zagrebu al ja sam se uvijek vraćala k njemu.Nesto mi nije odgovaralo u drugim gradovima,neka ljepota je u Zagrebu.Nitko je ne primjećuje.Posto sam tu i odrasla a posto su mi tu i drage osobe nisam željela ici nigdje drugdje.
Odjednom zazvonio mi je telefon.
"Halo"
"Dobro,dolazim"
Poklopila sam.
"Tko je bio?"-upitao je Ivan.
"Moja sestra,ide sutra u Njemačku pa joj moram pomoci spremiti stvari."
"Uredu"-nasmijao se Ivan-"idi.
Kimnula sam glavom i zagrlila ga.Otisla sam kuci gdje me je dočekala sestra.

Evo ljudi prvi nastavak.Nadam se da ce vam se svidjeti.Ostavite vote i komentar.Izvinite na greškamay