Dveri Pakla [ Croatia ]

Poglavlje 3

Prve zrake sunca počele su rezati tamnoplavo nebo stvarajući sve nijanse narančaste i žute boje. Mjesec se polako povlačio pred suncem koje je sve jače žarilo i obećavalo još jedan vrući dan. Pustinjski vjetar šibao je golu zemlju noseći i vrtložeći prašinu i pijesak oko šatora koji su drhtali sa svakim novim naletom. James je sjedio pred šatorom i promatrao buđenje nove zore. Sunčeve zrake polako su prelazile preko svakog kamena, svakog zrnca prašine dok se velika vatrena kugla polako podizala iza planine. Uskoro je cijela dolina bila obasjana izlazećim suncem. James uvijek ustaje prvi da može barem neko vrijeme uživati u miru i tišini prije nego se ostatak kampa probudi pa počne uobičajeno lupanje loncima za kavu zatim alatom. Ovo vrijeme mira koristi da sabere misli i pokuša opustiti živce. Odsutno otpije gutljaj kave kad iza sebe začuje korake:

- Već si budan? - upita Oliver zatim zijevne glasno poput medvjeda i natoči sebi šalicu kave te sjedne pored Jamesa.

- Htio sam u miru razmisliti o svemu.

- Nemoj ni pokušati meni prodavat ta sranja.- u njegovu glasu jasno se čula ljutnja i iznerviranost.- Misliš da ne primjećujem da se nešto događa s tobom?

- Kako to misliš?- upita James namršteno.

- Ne spavaš kako treba, ne jedeš, nervozan si i napet. Izgledaš ispijeno.

- Vruče je kao u paklu, nitko ne izgleda dobro.

- Ti izgledaš gore nego svi mi zajedno.

- Pretjeruješ kao i obično, samo sam iscrpljen što nije ni čudo, žurimo se i forsiramo.

- Isplatilo se. Danas dolaze novinari i fotografi.- Oliver odluči promijeniti temu.

James nije ništa odvratio na to. Zagledao se u daljinu i šutio očito obuzet mislima.

- Što je?- upita Oliver znajući da James već ima neku ideju.

- Ja bih išao dalje.

- Kamo dalje, zbog čega?

- Otišao bih koji kilometar jugozapadno. Sjećaš se onih spisa o velikoj borbi koja se odvijala nedaleko od grada?

- Zaboga Jamese ti si arheolog, a ne lovac na mitove, okani se tih gluposti.

- Mislio sam samo pogledat. U spisima stoji da je ostala građevina, nešto popu slavoluka kao spomenik na borbu.

- Nitko nam neće odobriti sredstva za to.

- Ostalo nam je dovoljno za tjedan dana, ako ne nađemo ništa vračamo se u Bagdad.

- James...

- Ne moraš ti ići. Idem ja sam a ti se vrati u hotel i namači u se u kadi.

- Koliko god to primamljivo zvučalo moram na žalost odbiti. Idem s tobom, znam kakav si kad se ražestiš ili kad ne ide sve kako si zamislio.

James prevrne očima:

- Ne treba mi pratnja.

- Naravno da treba. Hajdemo sad, svi su skoro ustali i uredi se malo za te novinare.

Oliver ustane, podupirući se o Jamesovo rame, zatim se uhvati za križa sa bolnom grimasom na licu.

- Što je djedice, reuma?

- Ovi kreveti na razvlačenje su strašno neudobni, leđa me ubijaju.

- Ubijaju te leđa od godina, a ne od kreveta.- James je pokušavao prikriti smjeh dok ga je Oliver prostrijelio pogledom:

- Tek su mi pedeset i dvije, još sam mladić. Samo se moram malo razgibati.

- Naravno mladiću.