Avioni od papira

jedan - || želim čuti njegov smijeh ||

Posvećeno djevojci koja bi me nasmijala čak i u tri ujutro. Curi koja će me izludjeti do korijena i svejedno me natjerati da uživam u životu. Ostani takva, imaj napadaje žestokog fangirl trenutka sa mnom, ne daj da te ljudi slome, budi slobodna i uživaj čitajući. Ovo je za tebe.

Tvoja, Ella.

____________________________________

Ostavite pokoji komentar, volim ih čitati ♡

____________________________________

O Noahu se nije mnogo pričalo u srednjoj školi, što njemu nije nimalo smetalo. Vješto je izbjegavao svoje školske kolege i zavlačio se u kutak sa kožnom foteljom u knjižnici. Čitao bi englesku književnost i ugasio dodir sa svijetom, što je bilo toliko neshvatljivo za ostale da su mu odmah dali etiketu nepopularne osobe.

Noahu to nije smetalo, jer ih on nije mogao ni čuti.

Ono što Noaha dijeli od ostalih srednjoškolaca -uz izuzetak da je pravi knjiški moljac- jest to što je od rođenja imao problema sa sluhom. Do svoje četrnaeste je u potpunosti izgubio i posljednji konac nade za koji se grčevito držao.

Dok je sjedio na fotelji, unesen u knjigu koju je trenutno čitao, jedna sitna ruka dodirne njegovo rame, na što Noah instinktivno podigne pogled.

"Noah, već si trebao ići doma", da nije bilo niske ženice koja je radila u školskoj knjižnici, pomislio bi da je sam na planeti dok je sasvim nesvjesno bio uvučen u još jedan svijet stvoren umjetničkom rukom. "Nastava je završila prije dva sata."

Iako je izgubio sluh, usavršio je čitanje sa usana, što mu je tek malo pripomoglo u svakodnevnom životu. U početku su svi bili odbijeni idejom da neki dečko zuri u njihove usne dok pričaju, ali Noah nije mario za takvo što. Njemu je bilo bitno da se ponovno osjeća živim.

"Oprosti, Eliza. Znaš kakav sam kada čitam", Noah se nasmiješi, jedva primjetno i odviše slabašno. Prije nego li je knjižničarka stigla nešto reći, Noah je već spremio knjigu u svoj ruksak i pozdravio ju poljupcem u obraz. "Do sutra, Eliza." 

Eliza se tek stigla okrenuti kada je Noah već zatvorio teška vrata od hrastovine. Iako je voljela vidjeti učenike u knjižnici, isto tako nije željela da se u potpunosti zatvore i izoliraju od svijeta. Znala je ona dobro zašto je Noah bježao i tražio svoj mir ovdje, ali se isto tako nadala da će se vratiti onaj dječak koji joj je prije dvije godine utrčao u knjižnicu i zatražio Harryja Pottera. Glas mu je bio zvučan, melodičan i pun života. 

Noah koji je stajao pred njom dvije godine kasnije ju je užasavao.

Noah duboko uzdahne kada izađe iz knjižnice. Taj duboki uzdah je označavao radosti jer je barem mogao prošetati hodnicima bez pogleda sažaljenja koji su ga svakodnevno pratili. Bilo je malo čudno hodati među zidinama škole bez ikoga drugog osim par čistačica i domara koji mu je povremeno davao male čokoladice, ali je isto tako imao vremena da smiri svoje misli.

Tek što je prošao pored prostorije sa ormarićima, osjeti snažan nalet vjetra i udarac u leđima samo trenutak kasnije, naglo se zabivši u hladni pod.

Jedna ga ruka potapša po leđima, na što Noah tiho zacvili. Trenutno je osjećao samo pulsirajuću bol koju je rado želio izbaciti iz glave. Proklinjao je onu budalu koja ne gleda gdje trči. 

Uspije se okrenuti na bok kako bi uputio jedan bijesan pogled prema svojem ubojici živaca. Koliko god se trudio, nije mu išlo. Ne nakon što je ugledao s kime ima posla.

Par blagih, smeđih očiju se stope s njegovima, na trenutak ga potpuno paralizirajući u vremenu. Nije primijetio da je stranac pružio ruku prema njemu, niti kako se namrštio kada je shvatio da je prilično snažno udario manjeg dečka. Noah je samo nijemo zurio u njega.

"Hej, oprosti. Nisam te vidio", Noah nije znao koliko je puta to stranac ponovio niti je li mu bilo neugodno. Jedino što je znao je da je po prvi put bio sretan što je bio primoran čitati s usana, iako je želio čuti njegov glas.

"Nema veze. Ubuduće pazi gdje ideš", Noah je bio svjestan koliko je to bilo neuvjerljivo. Iako nije mogao čuti svoj glas, znao je da je imao blagu drhtavicu.

Stranac izvije obrvu. "Iskreno, ti si prvi koji se nije izderao na mene."

Viši dečko se nasmije, na što se Noah namršti. Želim čuti njegov smijeh.

"Ne vidim poantu u tome. Izderao se ja na tebe ili ne, ti si me svejedno oborio s nogu", dečko plavih očiju se nasmiješi, a zatim izgubi osjećaj za gravitaciju jer je blago zateturao, shvativši kako su njegove riječi otišle u krivom pravcu. "Mislim, ovaj... znaš što želim reći."

Dečko, čije su oči bile tople poput zrna kave, se nasmije. Noah je znao da je bilo glasno.

"To mi je jedan od mnogobrojnih talenata," namigne mu.

Čovječe, namignuo je!

"Pa, talentirani... kako se zoveš?" Noah pokuša biti nonšalatan i smiren. Nažalost, mnogobrojne knjige koje je pročitao mu sada nisu mogle pomoći.

"Sebastian Dover", on se nakloni, na što Noah pogleda u stranu, nadajući se da se negdje skriva kamera. "A ti, padalice?"

On odluči ignorirati komentar, te tiho odgovori: "Noah."

"Pa, Noah, vidimo se sutra", otišao je, obavezno ga prvo pozdravljajući sa smiješkom. Pretpostavio je da ga je netko zvao, ali to Noah nikako ne bi znao.

Njemu klecnu koljena, na što pročisti grlo, razbaruši kosu u frustraciji i nespretno se okrene, jureći prema ulaznim vratima.

Ovo se nije dogodilo. Ovo se nije dogodilo, ponavljao je to cijelim putem kući.

Nije znao da se dogodilo apsolutno sve.

Sa Sebastianom Doverom, svijet ti pokuca na vrata, odmah te zatrpavajući suncokretima.

____________

hvala vam.