New life,different me

Kraj

Odlučila sam da je ovoj priči kraj.
Nemam više inspiracije, za laži. Počelo je lako jer sam imala toliko stvari za reći,ali sada već naveliko izmišljam besmislene stvari i situacije.

Odlučila sam da ovu priču privedem kraju uz opis onoga sto se zaista događalo/događa.

Moji roditelji su se razveli zbog puno stvari,ali najveći razlog je bila ona.
Hodajuća nevolja.

Moj se svijet srušio. Mama je nestala.

Sa svojih 7 godina nisam puno shvaćala,znam da sam isplakala sve vode svijeta,a da ni sama nisam znala što me točno boli. Zbog čega suze padaju.

Sada,ne mislim da mi je njen odlazak teško pao. Valjda zato što sam se navikla na tu prazninu.
No,i dalje imam jednu ogromnu želju. ~Da moj otac pronađe ženu koja će me voljeti kao svoje djete.~
Moja maćeha,poznata kao "Karmen" nije ispunila moju želju. Nije se ni trudila. Štoviše,razorila me još više i uskoro sam bila svjesna zašto plačem. Bila sam svjesna svoje boli.

Da ne duljim, maltretirala me je.
Svakodnevno.
Ubijala me pomalo.
Vječito smo bile same.
Ona puna bjesa,a ja mala,uplašena i naivna djevojčica.

Gasila se od mene.

Nisam toga bila previše svjesna,zapravo. Znala sam da to nije u redu,ali mislila sam da je u redu da roditelj tuče svoje djete. I bilo je u redu u nekoj mjeri. Ja sam znala pronaći masnice na svom tijelu jer sam razbila čašu. Ili prolila vodu po podu.

I tada sam priznala svom bratu (poznatom kao "Luka") i on mi je rekao da to sljedeći put kažem ocu. Da se ne bojim,jer to što ona radi,nije u redu.

Poslušala sam ga i sljedeći put rekla ocu svaki detalj.
On se neopisivo naljutio na nju. A kada mu je ona pokušala lagati da to nije istina,on se još više naljutio. Tada ju je prvi put udario.
A ja sam to gledala i slušala.

Mrzila sam sebe i svoj jezik.

"Udario ju je zbog mene" -mislila sam.

I od onda mu više nisam govorila da me zlostavlja. Lagala sam da se smirila i da je sada sve okej.
A ona je bila još gora. Jer, "udario ju je zbog mene".

Skupljala sam to u sebe devet godina te shvatila da sam se navikla.

Navikla sam se,na svoje svakidašnje suze i bol koja me lomila.

Dok jednog dana nije započela svađu.
Jako smo se posvađale i ona je rekla da bi moj otac trebao "popričati" sa mnom o mojoj bahatosti.

Ja sam eksplodirala i rekla "Hajmo odmah!"
Ona nije niti slutila što ću sve pustiti na slobodu.

Rekla sam mu sve. Prvi put nakon dugo godina sam skupila hrabrosti da mu kažem sve.
Odmah sam ga na početku naljutila, ali poslije me shvatio zaista ozbiljno. Tu noć su moja maćeha i on vodili duge razgovore popraćene vikom i bjesom,kao i strahom.

Tada sam vidjela da mogu.  Vidjela sam da nije toliko strašno kada kažeš nekome što osijećaš.

Ali je strašno kada to kažem svome ocu. Ili ne vjeruje ili pre ozbiljno shvati.

Pa sam govorila drugima. Mojim najbližim prijateljicama sam odkrivala bolne tajne. A duboko u sebi sam molila za pomoć.

Puno njih mi je govorilo da pozovem policiju.

Nisam mogla.

Ne sudite me,zaista nisam mogla.

Nisam bila dovoljno jaka.

I tada me sustigla depresija.
Toga sam u potpunosti bila svjesna.

Pronašla sam mir u čitanju i pisanju.